In memoriam Tonko Maroević
Akademik Tonko Maroević (Split, 22. listopada 1941. – Stari Grad, 11. kolovoza 2020) bio je više od bilo koje društvene uloge, zvanja, titule ili zasluge kojom bi se pokušalo opisati njegov doprinos artibus: likovnim umjetnostima, povijesti umjetnosti, književnosti a posebno pjesništvu, prevodilaštvu, leksikografiji, uredničkom i izavačkom poslu, muzejskom i galerijskom životu. Zahvaljujući radu i žaru, predanosti i ozbiljnosti s kojom je pristupao brojnim izazovima (da znanje i nadarenost i ne spominjem), sagradio je u sebi zdanje kojim je on sām postao institucija u kulturi. Stoga je njegov odlazak bolno doživjela svaka hrvatska institucija koja se bavi kulturom, a brojne udruge i društva pa tako i Hrvatska sekcija AICA, pišu svoje oproštaje od … Tonka. Činjenica da gotovo i nije bilo potrebno prezime da bi se znalo o kome je riječ, navodi na usporedbu iz povijesti slikarstva, gdje su imenom poznati malobrojni i najveći (Giotto, Rafael, Michelangelo, Leonardo, Rembrandt). Iako Tonku ova misao o malo ljudi poznatih samo po imenu ne bi bila mila, bio bi zadovoljan slikarskom referencom, jer – bez obzira na usidrenost u umjetnostima svoje suvremenosti – ne jednom čula sam ga kako tvrdi da se metodologija pristupa umjetničkim djelima uči na renesansi i baroku. Osnova svega je oslon na djelo, a u tekstovima akademika Tonka Maroevića uvijek, uvijek, postoji ona misao, ona rečenica, onaj zaključak koji su izravno proizašli iz izravna promatranja, analize i razmišljanja o likovnom djelu, bez obzira što se literarnom vještinom mogao zaobići znatno naporniji put da ponire u šutljive likovne forme. I stoga je oproštaj likovne kritike od Tonka posebno bolan.
Širina kojom je obilježio suvremenu hrvatsku likovnu scenu i povijest umjetnosti nalik je morskoj pučini (»sa nebom se spaja«): pisao je o Antunu Babiću (monografija 2002.), Vojinu Bakiću (monografija 1998.) Zlatku Boureku, Jakovu Brataniću, Raulu Goldoniju, Nives Kavurić Kurtović (monografija 1986.), Zlatku Kauzlariću Ataču (monografija (1996.), Zlatku Keseru, Anti Kuduzu, Vatroslavu Kulišu, Željku Lapuhu, Ivanu Lovrenčiću, Edi Murtiću, Šimi Periću, Hrvoju Šercaru, Ivici Šišku, Miroslavu Šuteju, Zlatanu Vrkljanu, Antunu Zuppi (monografija 2000.), o naivnoj umjetnosti (O naivi i autsaderskoj umjetnosti, 2013.)… nabrajanje bi moglo potrajati.
Za akademika Tonka Maroevića locus natalis (Split), ali i zavičajni Stari Grad u kome je provodio dio djetinjstva, odredili su ga kao loci fatali njegova intelektualna krsnoga lista: došao je na svijet i živio u gradu rimske antike, a slobodno vrijeme provodio s ocem i dva brata (majka je rano umrla) na djedovini, u gradu grčke antike, uronjen u mediteransku povijest i naslijeđe (ako ima išta utješno u Tonkovu odlasku, onda je to »mjesto događaja«, zavičajno krilo koje ga je ponovno primilo). Putanju životnoga kruga naznačuje grad koji nije zabilježen u njegovim anagrafskim podatcima, Zagreb, i brojni drugi gradovi i mjesta u Hrvatskoj, Italiji, Europi, u kojima je radio, putovao, živio. Nakon klasične gimnazije u Splitu, odlučio se za studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje na Odsjeku za povijest umjetnosti ostaje zaposlen kao asistent (1965.-1970.), a nakon toga do umirovljenja (2011.) radi na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Od 2002. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (Razred za književnost) a potom biran i kao dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti te Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Osobno, otpraćam ga u sjećanje na valovima nostalgije i nevjerice, sa živom slikom kako sam ga posljednji puta vidjela u predvečerje 10. lipnja 2020., nakon Razgovora s Tonkom Maroevićem što ga je Hrvatska sekcija AICA organizirala kao dio Dijaloga s likovnim kritičarima. Kada je dovršen snimani događaj produžili smo razgovor s Tonkom – Ivana Mance, Dario Vuger i ja (koji smo vodili razgovor) te Nada Beroš i Klaudio Štefančić, koji su došli u prijateljsku podršku – na terasi kafića u donjogradskom dvorištu u blizini Cvjetnoga trga, kad je započeo jedan od nebeskih prevrata ovoga ljeta. Razišli smo se s prvim kapima kiše, a činilo mi se da se Tonko – koračajući žustro prema jugu skutren da zaštiti knjigu koju je netom dobio – pretvorio, kako je sām negdje napisao »iz forme u znak«.
Molim obitelj akademika Tonka Maroevića i prijatelje da prime iskenu sućut!
Sanja Cvetnić, HS AICA
