Godišnja nagrada HS AICA za 2020. godinu dodijeljena je Mladenu Lučiću

Datum: 8. prosinca 2021.

| Mala dvorana Matice hrvatske, Zagreb |

Na Izbornoj godišnjoj skupštini HS AICA za 2021. Godišnja nagrada HS AICA dodijeljena je Mladenu Lučiću!

Kritičarski i kustoski je rad Mladena Lučića mnogobrojan i raznovrstan, a svojim tekstovima još od ranih osamdesetih godina doprinosi jačanju institucije likovne kritike u Hrvatskoj. Budući da se u ovom slučaju radi o prijedlogu za Godišnju nagradu za 2020. godinu, u nastavku ću izdvojiti najvažnije aktivnosti na temelju kojih smatram da je Lučić vrlo ozbiljan kandidat za laureata.

Od monografskih je knjiga objavio:

  1. Jandrić (Đorđe Jandrić – Kipometrija), autor monografije, kourednik, autor glavnog teksta, koautor bibliografskih jedinica, 250 str. Nakladnik: Petikat, Zagreb 2020.
  2. Nikolina Ivezić (1991.- 2020.), autor glavnog teksta, 162 str. Nakladnik: Bulaja naklada d.o.o. Zagreb 2020.
  3. Fulvio Juričić, monografija – katalog retrospektive, autor izdanja i teksta, urednik, koautor bibliografskih jedinica, 118 str. Nakladnik: Muzej suvremene umjetnosti Istre; sunakladnik: Zbirka umjetnina grada Pule – Gradska galerija Pula, Pula 2020.

Osim spomenutih monografija, Lučić je organizirao niz izložbu koje je popratio svojim kritičkim tekstovima, a među njima izdvajam:

  1. Damir Babić, Galerija Kranjčar 27. 2. – 14. 3. 2020.
  2. Vedran Ružić: Forbidden Melody, 3. – 23. 9. 2020. godine. Pučko otvoreno učilište Rab; Gradska galerija PIK
  3. Bojan Šumonja: Omnibus, Svetvinčenat, 4. 8. 2020. Projekt: Nevidljiva Savičenta
  4. Aleksandar Garbin: Polovice, 27. 8. 2020. Šikuti (Svetvinčenat). Projekt: Nevidljiva Savičenta
  5. Alem Korkut: Jedan i drugi, 9. 9. 2020. Šikuti (Svetvinčenat). Projekt: Nevidljiva Savičenta
  6. Oleg (Morović) Andi (Pekica) Oleg (Šuran): Fazan, fufa ili gof, 17. 9. 2020. Šikuti (Svetvinčenat). Projekt: Nevidljiva Savičenta
  7. Saša Pančić, Galerija B2, Beograd, rujan / listopad 2020.
  8. Nenad Šoškić: Transformacije, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 30. 9. – 24. 10. 2020; Muzeji i galerije Podgorice – Moderna galerija, 15. 12. 2020. –31. 1. 2021.
  9. U sklopu Mediteranskog kiparskog simpozija (MKS) napisao je tekst izložbi „40 godina MKS-a i Denis Krašković – Puž“ u katalogu 42. MKS održanoj od 18. 9. do 9. 10. 2020.

Bio je član Stručnog savjeta Udruge Mediteranski kiparski simpozij, Labin, član vijeća za vizualne umjetnosti Grada Pule, član je Umjetničkog savjeta Gradske galerije Labin te stručni suradnik Galerije Kranjčar, Zagreb. Uz to je član evaluacijskog odbora za vrednovanje umjetničkih projekata i formiranje umjetničkog fundusa umjetnika na Sveučilištu u Rijeci (APURI). Član je stručnog žirija na 1. Vodnjan film festivalu u Fažani, (Novi vodnjanski filmski val – NVFV), 5. 9. 2020. Također je suradnik na projektu Europske unije: West Balkans Call / Creative Europe (Temišvar – Novi Sad).

Mladen Lučić rođen je u Zagrebu 16. 07. 1955, gdje je diplomirao povijest umjetnosti 1983. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1975. radi kao stručni suradnik u Galeriji Studentskog centra, a od 1978. godine i koncertni program u Klubu Studentskog centra. U „Studentskom listu” počinje objavljivati likovne kritike 1975. godine, a potom za „Polet”, „Start”, „Danas”, „Vjesnik” i brojne druge novine i časopise. Zapošljava se kao kustos u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (ondašnjoj Galeriji grada Zagreba) 1983. godine. 1991. godine dragovoljno odlazi u Domovinski rat, te je jedan od osnivača „Studija ZNG”, gdje radi kao ratni snimatelj, producent, montažer i realizator video filmova o domovinskom ratu. Posebno se bavi stradanjima hrvatske spomeničke baštine. U Muzeju suvremene umjetnosti 1992. godine osniva AV Centar te snima, montira, realizira i arhivira video zapise o hrvatskoj i inozemnoj suvremenoj umjetnosti.
Autor je više dokumentarnih filmova o temama i autorima suvremene hrvatske i svjetske umjetnosti (Ferdinand Kulmer, Jakov Bratanić, David Byrne, Chen Zhen, Kartografi, Exat 51 i konstruktivistčka umjetnost u Hrvatskoj, Hrvatska na Biennaleu u Veneciji 1993…). Od 1995. do 2001. organizator je i koautor međunarodne izložbe o novim medijima u likovnim umjetnostima pod nazivom Mediascape, a 2002. godine autor velike reprezentativne izložbe Zlatna žetva – suvremena kineska umjetnost. Iz Muzeja suvremene umjetnosti odlazi 2005. godine. Na prvom međunarodnom likovnom nastupu nove hrvatske države 1993. godine na Biennaleu u Veneciji, pomoćnik je nacionalnog komesara Igora Zidića, te radi na organizaciji i promociji izložbe i piše tekstove u katalogu (Milivoj Bijelić, Ivo Deković). Harald Szeeman imenuje ga savjetnikom za Hrvatsku sekciju na izložbi „Blut & Honig – Zukunft ist am Balkan” 2003.godine u Beču. Od 2000. godine radi likovni program u Savičenti kao vanjski suradnik grupe „Šikuti Machine”, te je tamo realizirao tridesetak izložbi suvremenih hrvatskih umjetnika.
Ravnatelj je Javne ustanove Pula film festival od 2004. do 2006. godine te je realizirao tri Festivala igranog filma. U Istri realizira više dokumentarnih filmova o istarskoj tradicionalnoj glazbi i kulturnoj baštini (Z armoniku v Roč, Gračišće, Srce Istre, Sv. Marija na Škrilinah, Beram…) Od 01. 04. 2007. do umirovljenja 2020. godine radi kao kustos u zvanju muzejskog savjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli, gdje je uz poslove vezane uz osnivanje i funkcioniranje Muzeja priredio pedesetak samostalnih, monografskih i problemskih izložbi. Bio je članom mnogobrojnih ocjenjivačkih sudova i organizacijskih odbora različitih problemskih i skupnih izložbi, član Vijeća za Medijsku kulturu Ministarstva kulture RH od 2000. do 2008., Vijeća za likovnu kulturu grada Pule (2005. do 2007. i od 2017. godine do danas), Vijeća za međunarodnu suradnju Međunarodno Istarske županije (2008. – 2016.), kao i Izvršnog odbora Hrvatske sekcije AICA-e. Također je bio član organizacijskog odbora 15. i 16. Dana hrvatskog filma, a na 16. Danima hrvatskog filma (Zagreb 14. – 20.04. 2007.) izbornik je za namjenske filmove i glazbene spotove. Na 12. Split Film Festivalu (Split 15. – 21. 09. 2007.), izbornik je za kratkometražni igrani, dokumentarni, eksperimentalni i animirani film i video, te autor posebnog programa Hrvatski video. Osim ranije navedenog organizirao je i pisao tekstove u katalozima za oko dvjestotinjak izložbi suvremenih hrvatskih i međunarodnih umjetnika, a autor je pedesetak problemskih, studijskih i monografskih izložbi. Autor je monografija likovnih umjetnika Quintina Bassania, Roberta Paulette, Eugena Fellera, Zdravka Milića, Nikoline Ivezić, Đorđa Jandrića, K.U.D. Šikuti Machine, Oeuvre kataloga – monografije Zbirka Faggian, te monografskih kataloga Aleksandra Garbina i Fulvija Juričića, a jedan je od autora knjige Grupa šestorice autora.

Iz obrazloženja nominacije za Godišnju nagradu, predlagatelja Igora Loinjaka.

In memoriam Tonko Maroević

In memoriam Tonko Maroević

            Akademik Tonko Maroević (Split, 22. listopada 1941. – Stari Grad, 11. kolovoza 2020) bio je više od bilo koje društvene uloge, zvanja, titule ili zasluge  kojom bi se pokušalo  opisati njegov doprinos artibus: likovnim umjetnostima, povijesti umjetnosti, književnosti a posebno pjesništvu, prevodilaštvu, leksikografiji, uredničkom i izavačkom poslu, muzejskom i galerijskom životu. Zahvaljujući radu i žaru, predanosti i ozbiljnosti s kojom je pristupao brojnim izazovima (da znanje i nadarenost i ne spominjem), sagradio je u sebi zdanje kojim je on sām postao institucija u kulturi. Stoga je njegov odlazak bolno doživjela svaka hrvatska institucija koja se bavi kulturom, a brojne udruge i društva pa tako i Hrvatska sekcija AICA, pišu svoje oproštaje od … Tonka. Činjenica da gotovo i nije bilo potrebno prezime da bi se znalo o kome je riječ, navodi na usporedbu iz povijesti slikarstva, gdje su imenom poznati malobrojni i najveći (Giotto, Rafael, Michelangelo, Leonardo, Rembrandt). Iako Tonku ova misao o malo ljudi poznatih samo po imenu ne bi bila mila, bio bi zadovoljan slikarskom referencom, jer – bez obzira na usidrenost u umjetnostima svoje suvremenosti – ne jednom čula sam ga kako tvrdi da se metodologija pristupa umjetničkim djelima uči na renesansi i baroku. Osnova svega je oslon na djelo, a u tekstovima akademika Tonka Maroevića uvijek, uvijek, postoji ona misao, ona rečenica, onaj zaključak koji su izravno proizašli iz izravna promatranja, analize i razmišljanja o likovnom djelu, bez obzira što se literarnom vještinom mogao zaobići znatno naporniji put da ponire u šutljive likovne forme. I stoga je oproštaj likovne kritike od Tonka posebno bolan.

           Širina kojom je obilježio suvremenu hrvatsku likovnu scenu i povijest umjetnosti nalik je morskoj pučini (»sa nebom se spaja«): pisao je o Antunu Babiću (monografija 2002.), Vojinu Bakiću (monografija 1998.) Zlatku Boureku, Jakovu Brataniću, Raulu Goldoniju, Nives Kavurić Kurtović (monografija 1986.), Zlatku Kauzlariću Ataču (monografija (1996.), Zlatku Keseru, Anti Kuduzu, Vatroslavu Kulišu, Željku Lapuhu, Ivanu Lovrenčiću, Edi Murtiću, Šimi Periću, Hrvoju Šercaru, Ivici Šišku, Miroslavu Šuteju, Zlatanu Vrkljanu, Antunu Zuppi (monografija 2000.), o naivnoj umjetnosti (O naivi i autsaderskoj umjetnosti, 2013.)… nabrajanje bi moglo potrajati.

Tonko Maroević u studentskim danima

            Za akademika Tonka Maroevića locus natalis (Split), ali i zavičajni Stari Grad u kome je provodio dio djetinjstva, odredili su ga kao loci fatali njegova intelektualna krsnoga lista: došao je na svijet i živio u gradu rimske antike, a slobodno vrijeme provodio s ocem i dva brata (majka je rano umrla) na djedovini, u gradu grčke antike, uronjen u mediteransku povijest i naslijeđe (ako ima išta utješno u Tonkovu odlasku, onda je to »mjesto događaja«, zavičajno krilo koje ga je ponovno primilo). Putanju životnoga kruga naznačuje grad koji nije zabilježen u njegovim anagrafskim podatcima, Zagreb, i brojni drugi gradovi i mjesta u Hrvatskoj, Italiji, Europi, u kojima je radio, putovao, živio. Nakon klasične gimnazije u Splitu, odlučio se za studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje na Odsjeku za povijest umjetnosti ostaje zaposlen kao asistent (1965.-1970.), a nakon toga do umirovljenja (2011.) radi na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Od 2002. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (Razred za književnost) a potom biran i kao dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti te Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

            Osobno, otpraćam ga u sjećanje na valovima nostalgije i nevjerice, sa živom slikom kako sam ga posljednji puta vidjela u predvečerje 10. lipnja 2020., nakon Razgovora s Tonkom Maroevićem što ga je Hrvatska sekcija AICA organizirala kao dio Dijaloga s likovnim kritičarima. Kada je dovršen snimani događaj produžili smo razgovor s Tonkom – Ivana Mance, Dario Vuger i ja (koji smo vodili razgovor) te Nada Beroš i Klaudio Štefančić, koji su došli u prijateljsku podršku – na terasi kafića u donjogradskom dvorištu u blizini Cvjetnoga trga, kad je započeo jedan od nebeskih prevrata ovoga ljeta. Razišli smo se s prvim kapima kiše, a činilo mi se da se Tonko – koračajući žustro prema jugu skutren da zaštiti knjigu koju je netom dobio – pretvorio, kako je sām negdje napisao »iz forme u znak«.

            Molim obitelj akademika Tonka Maroevića i prijatelje da prime iskenu sućut!

Sanja Cvetnić, HS AICA

Apel za očuvanje Memorijalnog kompleksa B. Bernardija u Korčuli

Otvoreno pismo za očuvanje Memorijalnog kompleksa autora Bernarda Bernardija u Korčuli

Ovim pismom apeliramo za hitni povratak u prvobitno stanje Memorijalnog kompleksa autora Bernarda Bernardija u Korčuli, na kojemu je nedavno izveden niz štetnih prostornih i oblikovnih intervencija. Povod za naše javno istupanje je postavljanje metalnih stupova kao držača mreže za zaustavljanje nogometnih lopti u samom sklopu Memorijalnog kompleksa koji je markacija gradskog Trga pomirenja, te nekoliko drvenih klupa (neučvršćenih na podlogu) ispred njega, a što narušava ambijentalnu cjelinu autorskog rješenja, kao i njegovu predviđenu komunikaciju s morem. Navedene prostorne intervencije su deformacija cjelovitog autorskog djela, koje narušavaju originalno likovno i prostorno rješenje. Apeliramo stoga za povratak Memorijalnog kompleksa u prvobitno stanje, hitnim postupkom.

Bernardo Bernardi (Lumbarda na Korčuli, 1921. – Bol na Braču, 1985.) arhitekt je i dizajner kojemu neizmjerno dugujemo. Njegova je zasluga da imamo profesionalno društvo dizajnera (danas Hrvatsko dizajnersko društvo) te visokoškolsko obrazovanje dizajnera za koje se borio niz desetljeća. Bernardi je bio i jedan od osnivača grupe EXAT 51, ULUPUH-a te zagrebačkih Studija i Centra za oblikovanje, a dao je ime i jednom od najvažnijih arhitektonskih časopisa u regiji – Čovjek i prostor. Po njemu su nazvane ulica u Korčuli, galerija u Zagrebu i godišnja strukovna nagrada za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja Udruženja hrvatskih arhitekata.

U nizu Bernardijevih značajnih ostvarenja posebno mjesto zauzima, urbanistički i oblikovno, rješenje Memorijalnog kompleksa u Korčuli posvećenog Korčulanima poginulim u Drugom svjetskom ratu – iz 1981. godine, među lokalnim stanovništvom kolokvijalno zvanog „Spomenik“. Memorijalni kompleks, osmišljen kao javni prostor i interaktivan ambijent, u svom oblikovanju uključuje korištenje za javna formalna i neformalna okupljanja, pa tako i „nematerijalnu baštinu“ kao što je mali nogomet. Nadamo se da će Grad Korčula ipak naći primjereno mjesto za sportske i druge aktivnosti tako da one ne remete svakodnevne aktivnosti na prostoru Trga pomirenja, a što je navodno bio razlog za postavljanje zaštitne mreže i nosača uz samo tijelo spomenika, i u njegovoj vizuri (izvor: Slobodna Dalmacija, tekst Dore Lozice od 18. srpnja 2020.). Apeliramo na Grad Korčulu da se za svaku iduću planiranu intervenciju na kulturnoj i umjetničkoj baštini, u koju spomenik i spomenički ambijent nedvosmisleno spadaju, prethodno konzultiraju stručne i nadležne institucije u cilju očuvanja kulturnog dobra i optimalnog korištenja javnog prostora grada. Arhitektura i umjetnička baština, što sve podrazumijeva Bernardijevo rješenje Memorijalnog kompleksa, medijatori su i nositelji temeljnih poruka i kulturnog identiteta grada i društva.


20. srpnja 2020.

Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, dekan prof.dr.sc. Krunoslav Šmit
Društvo arhitekata Dubrovnik, predsjednik Božo Benić, mag.ing.arh.
Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, predsjednik prof.dr.sc. Zvonko Maković
HDD, predsjednica Maša Milovac
HS AICA, predsjednica doc.dr.sc. Silva Kalčić
Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, v.d. pročelnika doc.dr.sc. Ivana Čapeta Rakić
Siva zona, prostor suvremene i medijske umjetnosti, Korčula, predsjednik Darko Fritz
Udruženje hrvatskih arhitekata, predsjednica Maja Furlan Zimmermann, dipl.ing.arh.
ULUPUH Zagreb, predsjednica dr.art. Ivana Bakal