Ukratko, 41. Splitski salon se svojom selekcijom i tendencijom revaloriziranja hrvatskog ‘drugog’ – ženskog, modernističkog, ekološkog, alternativnog, utopijskog – odmaknuo od ideje da je Salon objektivni presjek stvaralaštva lokalne umjetničke scene budući da je izostao poziv u vidu javnog natječaja za radove kao i tradicionalnijih umjetničkih izričaja, što će zasigurno rezultirati nezadovoljstvom onih isključenih iz ovog specifičnog narativa. No, riječ je o legitimnoj kustoskoj praksi, koja je opravdana činjenicom da se Salon nikada prije nije bavio navedenim aspektima kulturne produkcije. S druge strane, „Ne posve izgubljeni jedni za druge” je sintagma koja, u svjetlu događanja povezanih s pandemijom i posljedičnom društvenom izolacijom, egzistencijalnom tjeskobom i prisilnom promjenom načina života, iziskuje uključivost kao preduvjet pružanja podrške u ovim teškim vremenima.
Ipak, Salon je unatoč ovim nastojanjima i dalje elitistička institucija u smislu da je gotovo sam sebi svrha jer u njegovoj produkciji, reprodukciji i recepciji gotovo potpuno sudjeluju ljudi koji su dio umjetničkog svijeta, ali ne i šira publika. Nije to specifično problem ovog Salona, a možda je i pandemija djelomičan uzrok, ali svakako treba razmišljati na koji način uključiti i građane/ke i na taj način legitimizirati Salon kao manifestaciju od općeg, javnog interesa. Splitski kulturni kapital je gotovo uvijek u sjeni sportskih, estradnih i vjerskih „derneka”, ali vjerujem kako je ključan u transformaciji ovog grada u održivu zajednicu svih građana.
Kao i sve druge prakse koje teže reformi društvene matrice, i feminističke prakse u životu i umjetnosti traže stalno ažuriranje strategija i taktika koje bi dovele ne samo do propitivanja i razotkrivanja postojećeg sustava, već i do odbijanja konsenzusa koje reproducira društvo kao takvo. Brojne izložbe koje su se bavile feminizmom služile su normalizaciji prisutnosti umjetničkih institucija u feminističkoj kulturi. Nažalost, mnogo je primjera gdje institucije isključivanje ili diskreditiranje feminističkih politika i borbi kompenziraju pukim uključivanjem djela umjetnica. Tako feminističke borbe u umjetničkom svijetu gotovo nemaju kontakta s feminističkim politikama u svakodnevnom životu budući da se neoliberalna ideologija pod kojom živimo temelji na dominaciji nad ženama, manjinama i planetom, kako navodi Angela Dimitrakaki. Spletom krajnje nesretnih okolnosti, i ovaj „najfeminističkiji” Salon je imao tu nesreću da je pred kraj pao u sjenu tragičnog femicida koji se dogodio za trajanja manifestacije, potvrđujući da smo daleko od postignutih ciljeva sve dok su neki životi potpuno izgubljeni za druge.