Vera Horvat Pintarić (7. ožujka 1926. - 27. ožujka 2024.)

U 2024. napustila nas je profesorica, akademik i dugogodišnja članica HS AICA-e Vera Horvat Pintarić (7. ožujka 1926. – 27. ožujka 2024.). O tome smo prenijeli tekst sjećanja prof. Zvonka Makovića:

Među velikanima koji nas napuštaju, treba osobito istaknuti ime Vere Horvat Pintarić koja je preminula danas u ranim jutarnjim satima. Pisati o tome nije mi jednostavno iz vrlo običnoga razloga. Od rane mladosti, dolaska na studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pa do jučer bio sam vezan uz nju. Isprva kao student, kasnije asistent i na kraju kao onaj kome je ostavila svoju katedru i predmete koje je vodila. U komentarima njezina odlaska ističe se visoka životna dob. Da, to je zaista visoka, a u ovom slučaju i lijepa dob koju je Vera Horvat Pintarić nosila i prihvaćala dostojanstveno, bez straha.

Bila je velika, a njezino je koračanje uvijek bilo ispred vremena, istraživala je i promovirala područja koja su se smatrala marginalnima, koja su bila nevidljiva iz sterilnih prostora akademske kule bjelokosne. Međutim, pri tome je podjednakom pozornošću pratila i vrhove kulturne i umjetničke baštine, i u njezinoj su bibliografiji imena Tiziana i Leonarda, Francesca Robbe i Miroslava Kraljevića, Pieta Mondriana, Maljeviča i Miroslava Šuteja, uz ona koja je sama svojom pronicljivošću unijela u taj kozmos. Strip, plakat, televizija, video, masovne komunikacije upravo je ona uvela u akademsku zajednicu. Kada sam sredinom 1970-ih postao njezin asistent i trebao upisati magisterij, dala mi je temu popularne štampane slike 19. stoljeća, temu koja je bila potpuno nepoznata u našoj struci. Vodila me je u otkrivanju vrijednosti tih, s umjetničkog aspekta, potpuno nevažnih artefakata, otkrivala koliko male pučke sličice svjedoče o složenosti vremena jedne provincijalne sredine u političkom, kulturnom i civilizacijskome smislu i koje našu kulturnu povijest uključuju u onu širu, europsku.

Generacijama studenata otvarala je nove obzore, prepoznavala, podržavala i promovirala avangardne pojave u našoj umjetnosti, pa je tako upravo ona otkrila ono što će postati fenomenom „Zenit“ Ljubomira Micića radeći monografiju Josipa Seissela i priređujući mu retrospektivu. Kada su kasnije neki drugi počeli raditi na toj temi, često i ne spominjući njezine doprinose, čudila se i ponekad zgražala onim što su oni čitali iz iste do nedavno nepoznate građe. Njezini su alati bili arhivska građa, vrhunsko poznavanje svih aspekata vremena, a konačno i svjedočenje protagonista „Zenita“, kao što je bio Josip Seissel. Bila je među prvima koji su upozoravali na važnost kompjutora u vizualnoj kulturi, istraživala je ulogu televizije, kako s aspekta vizualnih medija, tako i u njezinu političkome i općekulturnome značenju. Već 1966. zalaže se za uvođenje predmeta koji bi se time bavio na fakultetu. Godinu dana kasnije 1967. osnovala je Katedru za vizualne komunikacije i design, 1973. inicirala je Video art u Zagrebu. Autori koje je okupljala, poticala i promovirala nalaze se među onim hrvatskim umjetnicima kojima su vrata relevantnih svjetskih galerija i muzeja uvijek bila otvorena, vremenom sve više. Smatrala je kako imamo vrijednu umjetničku baštinu u svim razdobljima, kompatibilnu onoj općih kriterija. Govorila je i pisala o onome o čemu su drugi šutjeli iz razloga političkih ili elitističkih. Svakoj je temi prilazila s istom ozbiljnošću, ne promatrajući je nikada izolirano, nikada izdvojeno iz vremena i prostora. S podjednakim žarom, besprijekornim stilom, iz slojeva znanja govorila je i pisala i o Miroslavu Kraljeviću i o Dragićevu “Tupku”, prva je u nas otvorila temu kiča, pisala o realizmima prve polovine 20. stoljeća i onom socijalističkom i onom nacističkom. Bila je prva među uglednim profesorima koja je podjednako rado objavljivala u “Startu”, nastupala u emisijama obrazovnog programa Radio-Televizije Zagreb, a istovremeno uređivala višejezični časopis Bit-international (1968), časopis koji je izlazio u doba dok je Zagreb bio svjetski epicentar istraživanja estetskih, znanstvenih i političkih potencijala kompjuterske umjetnosti. Bila je elitist u najljepšem smislu te riječi, pa i onda kada se bavila kičem, a prezirala je osrednjost i mediokritete. Ono najvrjednije što su njezini studenti i suradnici mogli naučiti i usvojiti od onoga što je podučavala, bila je potpuna posvećenost i predanost struci, jer struku je smatrala životnim, štoviše moralnim izborom. Bila je stroga i zahtjevna, a onaj koji ju je bolje poznavao vrlo dobro je znao da je prema sebi bila najstroža i najzahtjevnija.

Zvonko Maković, 27. 3. 2024.

Fotografija: Višnja Serdar na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u drugoj polovici 1970-ih godina