U četvrtak 4. listopada 2018. u 12 sati u Gliptoteci HAZU dodijeljene su nagrade 13. trijenala hrvatskog kiparstva, a među njima i Nagrada Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara – AICA. Žiri Hrvatske sekcije AICA-e u sastavu: Spomenka Nikitović, Evelina Turković i Ivica Župan; nagradu je odlučio dodijeliti umjetnici Tanji Vujasinović za radove “Scena” (2015.) i “Skladištenje” (2018).
Obrazloženje žirija HS AICA-e:
“Kiparska forma, koja je u dosadašnjim radovima Tanje Vujasinović bila poticaj za osobne psihološke refleksije, u djelima izloženim ovom prilikom na 13. trijenalu hrvatskog kiparstva, u radovima Scena (2015.) i Skladištenje (2018.), potencira i ulogu katalizatora mnogih otvorenih pitanja s kojima se svatko od sudionika umjetničkog života nužno suočava. Ovo vrijedi posebice za veliku figuru nosoroga izloženog pod nazivom Skladištenje, izvorno dijela umjetničine instalacije Unutrašnji prostor koja je višestruko izlagana (među ostalim i na 11. trijenalu kiparstva) prolazeći pritom kao oblik, tvar i kao misaoni motiv znatne preobrazbe. Materijal iz kojeg je nastao rad, naime, autentični je i najučestaliji materijal skladištenja – stiropor, koji trpi i memorira sva oštećenja pri svakoj manipulaciji. Sudbina Skladištenja stoga je doslovno i prokletstvo i blagoslov suradnje muzejske ustanove i autora, sedimentirajući vremenom novonastale slojeve prašine, ogrebotina, potpornja i najlona, time dolazeći do svojevrsnog neželjenog, ali nužnog „koautorstva“. Istodobno i ne slučajno, rad je izložen eksteritorijaliziran u zadnjoj skladišnoj prostoriji Gliptoteke, ostajući, unatoč zamašnim dimenzijama, zapravo nevidljiv najvećem dijelu publike. Stoga je (poput perfomansa) njegov svojevrsni reenactment svrhovito i opravdano upućivanje na novo i drukčije stanje rada, drukčiju muzejsku dispoziciju, drukčiju publiku, a time eksplicitno upućuje na novonastale značenjske slojeve i predodžbe. Prijavljivanjem Skladištenja na ovu izložbu, umjetnica je, kako napominje, riješila problem skladištenja barem nakratko. No rješavanjem praktičnog problema na ovakav način, gdje je skladište istovremeno njezin izlagački prostor, autorica je otvorila nova pitanja i kritička stajališta o uvjetima bavljenja umjetničkim radom, o umjetnicima prepuštenim vlastitom ne/snalaženju, kao i odnosu institucija prema samom djelu. Pitanja koja Tanja Vujasinović postavlja idu smjerom metafizičkih tema, do pitanja kakav je smisao umjetnosti i umjetničkih napora ukoliko njihov rezultat predstavlja teret čak i samom autoru. Klasična je skulptura u ovom primjeru tek predtekst socijalne skulpture (termin i praksa Josepha Beuysa), drugim riječima klasično djelo uključuje i razmišljanje o samome sebi, odnosno o kontekstu u kojem se događa. Ono je “neidentično” i po Adornovu zaključku da “niti jedno umjetničko djelo nije nalik drugome i nijedno nije nalik samome sebi, ono se uvijek drukčije prikazuje, izmiče.” Žiri AICA-e u ovom je radu prepoznao umjetničku metodu koja tradicionalnu kiparsku formu vrlo uspješno spaja sa suvremenim umjetničkim postupcima, indicirajući tako mnoge problemske i značenjske slojeve. U radu je provedena konceptualizacija forme, što uključuje kontekstualiziranje unutar društvene zbilje, kako njezine općenite fenomenologije, tako i aktualnih problema koji obilježavaju naše ovdje i sada. Prepoznao je autentičnost autoričine geste, rad izveden minimalističkim sredstvima kojima je ostvarena višeznačna transformacija. Pitanja koja autorica postavlja ovom instalacijom vrlo su slična onima s kojima se mi kao likovni kritičari susrećemo u svojoj praksi, kao što podjednako s umjetnicima dijelimo ovako apostrofirane radne uvjete.“
Članovi ocjenjivačkog suda HS AICA-e:
Spomenka Nikitović Evelina Turković Ivica Župan
