ZA ZAŠTITU AUTORSTVA NAD TEKSTOM U PODRUČJU LIKOVNIH I VIZUALNIH UMJETNOSTI
U pozivu na radionicu likovne kritike što je Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA) organizira svake godine od 2015., ističemo kako je naša je zadaća kritički vrednovati, ali i senzibilizirati te obrazovati javnu i stručnu publiku, šireći tako horizont njezine recepcije i uspostavljajući kritičku svijest. U svojstvu foruma koji okuplja stručnu javnost, nastojimo upozoriti na nesagledive posljedice daljnjeg marginaliziranja likovne teorije i kritike u ovoj sredini te dati smjernice ponovnog jačanja tog važnog segmenta unutar područja likovnih i vizualnih umjetnosti, posebice u današnje vrijeme, kad su solidarizacija i interdisciplinarni dijalog prijeko potrebni.
Radi niza primjera nove i sve učestalije prakse u pisanju svih vrsta tekstova za novine i časopise, radio i televiziju, internetske portale, kao i predgovora izložbenih kataloga u kojima autori tekstova očigledno i bez sumnje koriste citate, misli, sintagme i fraze – pa i cijele rečenice – drugih kolegica i kolega povjesničara umjetnosti, kustosa, likovnih kritičara i teoretičara umjetnosti, HS AICA apelira da se poštuju autorska prava na tekstove te pri njihovom citiranju precizno navode izvori, što je uobičajena praksa u svim stručnim i znanstvenim tekstovima. Bez obzira leži li razlog za učestalo preuzimanje dijelova ili cijelih tekstova u svim navedenim medijima, kao i objave autorskog teksta ili njegovog dijela kao nekog „općeg teksta“ bez autora – u nepoznavanju izvora, površnosti ili nehaju autora objave ili urednika, cilj je ovog očitovanja apelirati na podizanje razine svijesti o autorstvu teksta i autorskim pravima na tekst!
Pod time podrazumijevamo stručne tekstove, medijske objave, tekstove predgovora za kataloge i sl. Naime, svima nam se događa da s nekim kolegom (ili kolegicom) iz ranijih desetljeća dijelimo stavove i pojmove u pisanju o nekom umjetniku (ili umjetnici), stoga navođenjem ranijih – starijih izvora – pokazujemo kako baratamo širim specijalističkim znanjem o određenom umjetniku ili fenomenu, kao što pokazujemo da poštujemo svoje prethodnike u struci. U slučaju da nikako ne možemo pronaći valjane izvore – ili se dvoumimo jesu li neku frazu ili pojam koristili primjerice Darko Glavan, Tonko Maroević, Željko Sabol, Antoaneta Pasinović, Jadranka Damjanov ili Damir Grubić – dopušteno je formulirati misao s „kritika je ranije zamijetila“, „kao što su već zapazili likovni kritičari“, „u izvorima se ranije navodi“, „u kustoskom popratnom tekstu piše“ i slično, kako bismo ukazali na činjenicu da nešto što objavljujemo nije primarno poteklo od nas. Drugim riječima, kad god je moguće i kontekst to dopušta, poželjno je detaljno navesti izvore, a ako nemamo mogućnost opreme teksta fusnotama, barem navesti ime autora citiranog/parafraziranog segmenta teksta u zagradu.
Postoje primjeri gdje se u tiskovinama u potpunosti kopira tekst predgovora kataloga i ispod njega se potpiše novinar (novinarka), inicijalima ili punim imenom, no u mnogo slučajeva „stručnijeg“ kompiliranja i „preuzimanja“ tuđih misli, rečenica, sintagmi i frazema dosta je zahtjevno, u kontekstu zaštite intelektualnog vlasništva, kao i autorskih i srodnih prava, kasnije dokazivati na sudu identičan prijepis i krađu nečijeg izvornika. Kao krovna udruga likovnih kritičara i teoretičara umjetnosti, u kojoj afirmiramo i nagrađujemo i kustoske tekstove, stoga pozivamo medije, kao i autore objava u području likovnih i vizualnih umjetnosti, uključivo blogere koji tekstove objavljuju na vlastitoj internetskoj stranici, da discipliniraju svoje napise i objave. To je, uostalom, jedan od izazova novog medijskog zakonodavstva i medijske pismenosti, kojim se općenito treba podizati svijest o tomu kako sve što je dostupno na internetu nije automatski opće dostupno znanje i anonimna informacija, već sve ima svojeg izvornog autora. Prema članku 21. „Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima“ na snazi od 8. studenoga 2018. godine, Autor autorskog djela – a u ovom je slučaju riječ o tekstu – ima isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti. To pravo obuhvaća pravo stavljanja na raspolaganje javnosti.
Posebna su tema autorska prava na tekstove – najava događanja, recenzija ili kritike za razne novinske, radijske i televizijske medije, stručnu i ostalu publicistiku, predgovora kataloga izložbi, tekstove za monografske publikacije i sl. Za simboličku se naknadu od autora teksta, redom magistara struke ili doktora znanosti u humanističkom području znanosti, očekuje odricanje od autorskih prava, kao i kontrole nad daljnjim raspolaganjem i manipulacijom (npr., korištenja dijela teksta) i novim objavama teksta. Konkretno, naknada za autorstvo teksta emitiranog na radiju ne bi trebala podrazumijevati neograničeno emitiranje. Naime, kad se autorsko djelo može reproducirati bez autorovog odobrenja, Zakon nalaže da Autor djela za koje se, s obzirom na njegovu prirodu, može očekivati da će bez autorova odobrenja biti reproducirano, ima pravo na primjerenu naknadu za reproduciranje, distribuiranje ili prodaju autorskog/autorskih djela, kao što je slučaj s ostalim reproduktivnim umjetničkim djelima poput glazbenih djela ili umjetničkih i autorskih fotografija. No, daleko veći problem od neograničenog emitiranja jest to što u tim istim ugovorima vrlo često stoji i da autor sam nema nikakvog prava na korištenje i ponovno objavljivanje svog vlastitog teksta negdje drugdje, primjerice u autorskoj knjizi, bez formalnog odobrenja prvobitnog naručitelja teksta.
HS AICA
Poveznica na Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima: https://www.zakon.hr/z/106/Zakon-o-autorskom-pravu-i-srodnim-pravima (pristup: 12. svibnja 2021.)
Datum objave: 12/05/2021