Vinko Srhoj: Nakon 40 godina kritičarskog rada više se osjećam kao izolirani pojedinac nego kao promotor opće kulture i demokratskog razvoja Hrvatske
Vinko Srhoj dobitnik je godišnje nagrade Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA) za 2021. godinu. Iako je to godišnja nagrada, često je se percipira kao nagradu za životno djelo, što je slučaj i kod Srhoja, uglednog profesora suvremene umjetnosti na Sveučilištu u Zadru. Svoju kritičarsku karijeru Srhoj je započeo prije 40-ak godina upravo na stranicama Slobodne Dalmacije, deset godina pisao je vrlo čitanu i utjecajnu političku kolumnu u zadarskom Narodnom listu, a godinama piše kritike i prikaze za brojne domaće likovne i kulturne časopise, poput Konture. Poznat po iznimnoj erudiciji i vrhunskom spisateljskom stilu, jedan je od rijetkih kritičara koji je beskompromisno secirao neka od najuglednijih imena domaće likovne scene. U listopadu ove godine profesor Srhoj odlazi u mirovinu.
Od osnivanja HS AICA-e 1992., vi ste prvi dobitnik godišnje nagrade izvan Zagreba. Što vam to govori o hrvatskoj kritičkoj sceni, odnosno što vama to govori o samoj AICA-i?
– Ta činjenica da sam jedini dobitnik nagrade izvan Zagreba od njezina utemeljenja ne govori posebno o zagrebocentričnosti nagrade jednoga udruženja kritičara, koliko o općem stanju s vidljivošću nečijeg rada izvan glavnoga grada. Da biste u poslu kojim se bavite doista bili vidljivi, morate za to dobiti potvrdu u sjedištu svih institucija i svih verifikacija. Za metropolitanstvo ove i drugih nacionalnih nagrada, prostor izvan glavnoga grada svojevrsna je terra incognita. Imate dojam da, primjerice, kritičara drugdje i nema, da izvan Zagreba nema kritičarske aktivnosti ili da tamošnji relikti kritike ne zaslužuju nikakvu pozornost. “Pravo građanstva” u struci, bez pretjerivanja, stječe se samo dokazivanjem i uspjehom u glavnome gradu. Valjda je i ova moja nagrada dokaz uspjeha, ‘ajdemo biti ironični, pred “verifikacijskom komisijom” glavnoga grada.
PRVE KRITIKE – U ‘SLOBODNOJ’
Godišnja nagrada AICA-e percipira se kao nagrada za životno djelo, za vaš cjelokupan kritičarski opus, koji je počeo, ako se ne varam, krajem 70-ih godina baš u Slobodnoj Dalmaciji.
– Da, prvi moji koraci u kritici započeli su upravo u Slobodnoj Dalmaciji, novinama koje su u to vrijeme pokrivale široki prostor bivše države s nepojmljivom nakladom za današnje vrijeme, što govori da je osim glavnoga grada, ne samo na nacionalnoj nego i na saveznoj razini, došlo do izrastanja regionalnih centara, do deperiferizacije provincije. Nažalost, ni u samostalnoj Hrvatskoj tog pomaka iz središta nije bilo, nego smo još dublje gurnuti u anonimnost turističkog resorta, gdje se nude usluge i smještaj i gdje je kultura dio ljetne zabave. Možda se zato ne treba čuditi što se relikti kulture nacionalne validnosti tako slabo vide dalje od tornja zagrebačke katedrale i što je jedan član HAZU-a za mojega kolegu s kojim dijelim istu provincijalnu sudbu, inače vrsnog stručnjaka u svojem području (vrsnijeg od spomenutog člana, ali sa slabim ili nikakvim vezama u sjedištu ustanove nacionalnih besmrtnika), na privatni upit bi li on mogao postati članom krovne znanstvene ustanove, ispalio: Ne, jer je provincijalac.
Kritika, ne samo likovna, gotovo da je nestala iz srednjostrujaških medija. Kritičari su izdavačima postali preskupi, njih se “malo čita”. Ulogu kritičara na neki su način preuzeli komentatori na društvenim mrežama. Kritičari su, s druge strane, bili označitelji kanona, mjerila vrijednosti, a zamijenjeni su sustavom “što publika voli” (anything goes). Što je posljedica takvog odnosa prema kulturnoj kritici, ne samo za medije, nego za društvo i njegove vrijednosti?
– Zanimljivo, kritika je nestala iz svojeg nativnog medija, a to je dnevni tisak i tjedni prilozi za kulturu, s njihovom privatizacijom. Nije se u znatnijoj mjeri premjestila ni u digitalni svijet, odnosno na kulturne portale, kao da se nikada nije oporavila izbacivanjem iz tiskovina. Dakako, likovna i književna kritika, osim donekle uz iznimku filmske i glazbene, nemaju široku publiku, ne zanimaju većinu, ne donose profit i mogu, ako su negativne, samo štetiti profitu koji se zasniva na nekritičkom prihvaćanju svega i zanemarivanju vrijednosnih kriterija. Ma čak nije ni riječ toliko o tome da će nekom izdavaču, aukcionaru, trgovcu umjetninama, pa ni samom umjetniku negativna kritika naštetiti poslu. Nedavno sam u jednom razgovoru u povodu nagrade to i ustvrdio kao već opće mjesto kritičarske marginalnosti i neutjecajnosti. Jer oni koji, primjerice, kupuju slike ne čitaju kritike, niti su im one vodilja pri nabavljanju djela. Rekao bih da prosječnom kolekcionaru u Hrvatskoj kritika ništa ne znači jer takav kupac ni nema neki izgrađen odnos prema djelu. Uvijek je, uostalom, u kritičkom prostoru više hvalospjeva nego negacija. Tako nećete naći ni jednog umjetnika ili “umjetnika” kojemu neki naš manje ili više ugledni kritičar nije pohvalio ono što radi. Sve prolazi, ili izvitoperenim postmodernim sloganom, kako ste rekli, anything goes. Kolekcionari stoga ne mare za usamljena negativna mišljenja, koja se, uostalom, utope u moru hvale i isticanja značaja umjetnika, tako da će, svejedno što i koga kupili, uvijek s umjetninom dobiti i bunt lijepo uvezenih laski i ukrasnih podoknica.
Sjećam se jedne istinite vivisekcije naše kritike od strane Vere Horvat Pintarić, koja je povezana s njezinim metajezikom koji, umjesto da bistri, zamagljuje tumačenje i razumijevanje umjetnosti. Prividno je, kaže, taj jezik kritike vrlo logičan, stručan, ali i općenit, formulaičan (Horvat Pintarić to naziva “zarazom općih mjesta”), pa se u tekstovima mogu samo izmijeniti imena autora, a da tekst i dalje funkcionira. Tako da zaključim, od kritike nema tržišne štete, što izdavačima medija, koji su je najurili sa svojih stranica, i nije problem, ali donekle ipak remeti idilu, da leibnitzovski parafraziram, najljepšeg od svih svjetova – onog sastavljenog od samih remek-djela nabavljenih, naravno, po povoljnoj cijeni.
SVE VIŠE ‘SEKTAŠA’
Kritika je često vezana uz izlagačku djelatnost. Kao iskusni kurator brojnih izložbi, kako ocjenjujete izložbenu, a posljedično i kritičarsku scenu u Hrvatskoj? Ima li mladih snaga, piše li itko još negativne kritike?
– Razlika je između kuriranja izložbe, pisanja tekstova za kataloge i monografije i kritike. Kritika bi trebala doći poslije, i od druge osobe, a ne tijekom pripremanja izložbe ili publikacije, mada i selekcija radova za izložbu u sebi sadržava razlikovne i vrijednosne kriterije koji stvari postavljaju na svoje mjesto po značaju. I uspješnost izložbe i kritike, kuratora i monografa s jedne strane i kritičara s druge – jer, ne zaboravimo, to su uvijek dvije osobe koje idealno bdiju nad potencijalnim sukobom interesa – opet ovisi o sposobnosti uspostavljanja kriterija, a ne iz opisivanja i popisivanja, koji su potrebni, ali rijetko govore što jest ili nije umjetnost.
Što se tiče mlade kritike, nje ima i često je vrlo stručna i spisateljski umješna, ali je kroničan nedostatak onih koji vrednuju i ocjenjuju, kao i onih koji na dnevnoj osnovi prate ukupnu umjetničku produkciju. I kod nas i vani sve je više onih kritičara koje nazivam sektašima, koji su se opredijelili za jednu vrstu umjetničke produkcije ili poetike i ne zanima ih ništa što izvan toga postoji, i ako već pišu, primjerice, o Kniferu ili Kožariću, s indignacijom gledaju na Berbera ili Dimitrija i ispod časti im je na njih trošiti svoje dragocjeno kritičarsko vrijeme.
– I ne baš. Više kao izolirani pojedinac, provincijalac, kako god to shvatili, izuzet iz vreve otvaranja, domjenaka, druženja. Gotovo nikada ne idem na otvaranja zagrebačkih izložbi ili, primjerice, venecijanskog Bijenala, o kojima pišem, nego tek poslije, kad se strasti interakcija između umjetnika, galerista i kritičara smire, a prava ili hinjena, svejedno, komplimentiranja uminu do nekog novog ljubaznog susreta umjetničkog svijeta. Jer doista je u pravu jedan moj kolega kritičar iz metropole koji kaže da je lako meni pisati kako pišem kada svaki dan ne srećem one o kojima pišem. Zlatno je pravilo da je, da bi se sačuvao nepristran odnos prema djelu, nužno distancirati se od njegova tvorca, a druženja s onima o kojima pišeš često su teret kritike koja postaje kompromisna, nezamjerajuća, gotovo podupirateljska djelatnost jednoga nerijetko toksičnog prijateljstva, onoga između umjetnika i kritičara. Prisan odnos umjetnosti i kritike stvorio je onu familijarnost u kojoj sve ostaje u obitelji i gdje se zna gdje je kome mjesto, kritici uglavnom kao tumaču i alatu koji nadograđuje dodanu vrijednost umjetnosti, postajući zaboravljiva po pitanju svoje primarne uloge ocjenjivača umjetnosti.
Naravno, ne mogu izbjeći druženja i s umjetnicima, bilo da me je prijateljstvo nevezano uz umjetnost ili posao oko organiziranja izložbe povezalo s njima. Kako onda sačuvati nepristranost kritike? Imam jednu nekada više, a nekada manje uspješnu formulu da kao kritičar prijateljujem s onim umjetnikom za kojega mislim da me neće iznevjeriti i tako mi priuštiti nelagodu prijateljstva u sudaru s kritikom, jer to često loše završi za prijateljstvo.
PARAZITIRANJE NA SLAVI
U nedavnom razgovoru za Art magazin Konturu, opisujući domaću kritiku, upotrijebili ste oksimoron “ravnodušno oduševljenje”. Što ste pod time mislili?
– Mislio sam na opću dijagnozu stanja domaće kritike, u kojoj vlada vrijednosno srozavanje u kojemu za svaki i najbeznadniji umjetnički pokušaj postoji netko tko će ga “opjevati” i biranim riječima opravdati. Fizionomija naše kritike, uz rijetke iznimke, takva je da u njoj i dalje prevladavaju kritičari koji s jednakim ravnodušnim oduševljenjem prate i opisuju sve što im dođe pod ruku. Nema tog kritičara u nas koji će nešto zamjeriti svojem umjetničkom favoritu, odnosno umjetniku prema kojemu je jednom iskazao simpatije, makar oscilirao u kvaliteti. Kritičari u nas jednostavno odbijaju ponovnu valorizaciju djela umjetnika kojega su uzeli pod svoje, kojega ni najveći promašaj, a kamoli nešto lošiji rezultati, ništa ne mijenjaju u njihovoj ocjeni. Tko je jednom pripušten u prostor uvažavanja domaće kritike, taj se može nadati trajnom ostanku u njemu. Te bih umjetnike, pak, nazvao parazitima na stečenoj slavi.
Kritika u nas, vidljivo je sve više, uz nekoliko svijetlih primjera, kao da gubi distinktivnu ulogu. Ona kao da se više ne ponosi nepotkupljivom pozicijom savjesti struke i ne brine je niveliranje i uprosječivanje umjetničke scene. Uostalom, ako kritičara više pred djelom i nekog umjetničkog velikana, koliko god on bio velik, ne razdiru sumnje u identitet unutrašnjeg i vanjskog, suštine i pojave, to je pouzdan znak da su ga zaokupile vanjske manifestacije stila, rukopisa i idioma u sprezi s njegovom društvenom prihvaćenošću. On će tada svoj kritičarski aparat objesiti o klin nezamjeranja i konformirati s okolnostima koje se, zahvaljujući i njemu, više neće mijenjati. On će, mislim da je to Konrad Fiedler jednom rekao, postati rutinirani znalac koji koristi fiziološko oko umjesto duhovnog, da bi raspoznavao, a ne vrednovao. Fiedler je za takve, još u 19. stoljeću, rekao da nas žele impresionirati teškim stručnim izrazima, govoreći samo o vanjskim osobinama nekog djela, a ne govore što je tu umjetničko, niti razumijevanje umjetničkog unaprjeđuju. I to se baš danas ponovno događa usred ovoga stoljeća. Ne može se reći da današnja kritika, pa i ona u Hrvatskoj, nije opremljena znanjem i erudicijom, ali ta se njezina učenost, kako je to još davnije u dalekom 18. stoljeću rekao J. Winckelmann, ogleda u reprodukciji znanja.
Posljednjih smo godina, pod diktatom nove političke korektnosti, suočeni s tzv. kulturom otkazivanja. Rekli ste jednom da se spomenici nikad nisu uklanjali iz javnog prostora zbog loše estetike, nego zbog onoga što predstavljaju, zbog politički nepoćudne simbolike. Je li kultura otkazivanja ustvari vrijeme novog lažnog puritanizma? Nije li ona kod nas zapravo promovirana devedesetih, kad su na tisuće antifašističkih spomenika letjele u zrak?
– Kad je domaća javna skulptura u pitanju, rijetko se dogodi da nadživi sustave i režime, koji se smjenjuju i uvijek misle da je poraženi politički neprijatelj svoje uporište prebacio u kulturu. I tada otpočinje rat simbolima do istrebljenja neprijatelja koji se, eto, kao na rezervnu poziciju preselio u broncu ili kamen. Tako je na tisuće spomenika socijalizma – oko tri tisuće – stradalo u bombaškoj damnatio memoriae obračuna s neprijateljem od bronce i kamena, u tom kipocidu bez premca. Naravno da rušitelji nisu uzimali u obzir estetiku niti nas oslobađali i niza neestetičkih i bezvrijednih spomenika, jer se i nije radilo o estetičkoj purifikaciji. Uostalom, nikada se spomenici ne uklanjaju ili ne izmještaju jer vrijeđaju ukus, nego zbog političke nepodobnosti. Pritom je za hrvatsku spomeničku stvarnost gotovo nevažno vlada li tiranin ili demokrat, jedna partija ili demokratska višepartijnost. Ili, kako je to kao gorku istinu istaknuo kolega Ive Šimat Banov, sve je u nas uvijek isto jer je “nasilništvo odozgo (‘udaranje pečata’ i znakova svoje vladavine) i neukost odozdo (razumljivost, ‘naši-vaši’) sve odnijelo k banalnosti i doslovnosti, a da kiparstvu nije ništa bolje ako samo promijeni gospodara, a šahovnica, primjerice, zamijeni zvijezdu petokraku”.
OTVORENOST APSTRAKTNIM SPOMENICIMA
Referirajući se na spomenike podignute u čast Franji Tuđmanu, ali i brojne druge koji komemoriraju Domovinski rat, slažete se s kolegom Ivom Šimatom Banovom da kiparstvu i javnoj skulpturi s demokracijom nije postalo ništa bolje. Dojam je da su jugoslavenski spomenici podignuti u slavu komunizma i partizanskog pokreta nerijetko bili moderniji i likovno superiorniji. Zašto?
– Što se tiče modernosti spomenika iz vremena socijalizma i često njihove visoke kvalitete, neusporedive s javnim spomenicima europskih istočnih susjeda okovanima u socrealizam, zanimljive objekcije o njima dali su i stranci. Spomenici iz pretežno 50-ih i 60-ih godina s prostora Jugoslavije predstavljeni su tako na izložbi u New Yorku s kojom je belgijski fotograf Jan Kempenaers izazvao veliki interes javnosti i reakciju nizozemskog arhitekta Jana Neutelingsa u časopisu Damn. Neutelings je tada zapisao da su ga se dojmili spomenici koji su izostavili ideološke akcesorije komunizma i adoracijske prikaze velikih vođa. “Niti jedna druga zemlja komunističkog režima nije bila toliko otvorena prema apstraktnim spomenicima”, a izostao je i onaj karakteristični komunistički patos vezan uz memorijalne spomenike. Neutelings posebno ističe ideološku neutralnost tih spomenika. Naravno, ovdje je riječ o vrhunskim djelima memorijalne skulpture s prostora Jugoslavije, od Bakićeva Spomenika na Petrovoj gori, jasenovačkog Cvijeta Bogdanovića, Živkovićeva Spomenika u čast bitke na Sutjesci na Tjentištu, do čudesnog Makedoniuma u obliku “svemirskog broda” južno od Skoplja i niza drugih. Jednostavan odgovor zašto su spomenici u eri jugoslavenskog socijalizma tako dobri leži u činjenici što je već u ranim 50-im godinama, nakon Titova sukoba sa Staljinom, umjetnost Jugoslavije izašla iz socrealističkog sužanjstva, istaknula svoju nezavisnost od partijske dogme i uhvatila priključak na slobodni zapadni svijet. Naravno, odvajanje od Staljina nakon rezolucije Informbiroa izvedeno je na kulturnom planu kao vjerojatni odgovor da je moguć socijalizam s “ljudskim licem”, različit od mrgodnog i prijetećeg sovjetskog modela. Praktički do ere Gorbačova i perestrojke takvo nešto bilo je teško zamislivo u zemljama socijalističkog bloka predvođenog SSSR-om.
—
Pripremili ste knjigu “Najgore od najboljeg”, izbor negativnih kritika o poznatim likovnim umjetnicima, ali još niste našli izdavača. O kojim ste autorima u toj knjizi pisali? U kulturi podilaženja i slomljenih/napuštenih kanona, gdje je mjesto i kakva je percepcija negativne kritike?
– Kritike okupljene u knjigu “Najgore od najboljeg” ponudio sam jednom našem izdavaču, koji ju je uvrstio u svoj izdavački plan, prolongirajući njezino objavljivanju iz godine u godinu, jer je financiranje od strane Ministarstva kulture redovito izostajalo. Netko bi se mogao zapitati zašto isključivo negativne kritike i ima li smisla ukoričavati crnilo umjetničke scene i time mu neizravno davati na važnosti. Prvo, ne radi se o kritikama marginalaca sa dna umjetničke produkcije, nego o “kapitalcima” s vrha, imenima umjetničkog mainstreama. U knjizi bi se našla tzv. brendirana imena, oni koji su u domaćoj umjetnosti neupitne veličine, jednako dobro prolazeći kod sklone kritike i publike, galerija i trgovaca. To su oni, kako sam rekao, za čije raspoznavanje koristimo fiziološko oko umjesto duhovnog, kako bi ih raspoznavali, a ne vrednovali. To su oni koje mali dio elitnih kritičara koji drže do sebe zaobilazi u širokom luku, a veći dio kritičara laudatora slavi kao najbolje što imamo, u čemu im ruku znaju pružiti i strani autoriteti. Jednu takvu pohvalu iz inozemnog izvora nisam mogao zaobići naslovivši svoju kolumnu u Konturi: “Jesu li Berber i Kuliš doista ono najbolje što danas imamo – kako to misli Edward Lucie-Smith!?”. Naravno da nisu, nego je riječ samo o vješto izbrendiranim imenima koja prodaju često bofl vlastite hiperprodukcije malim privatnim galerijama i velikim izložbenim prostorima, prilagođavajući se onima dubokog, ali i plićeg džepa, kako za one koji mogu izdvojiti značajniji novac ili je riječ o radovima za ugledne izložbene prostore – tada su ta djela reprezentativnija i pažljivije izvedena, ili metražnu robu autokopija, gotovo “printova” ili “plakata” kojom su zasitili i zapravo onečistili javnu sferu ordinarnim kičem. Lista imena je poduža, od Dimitrija, Berbera, Mihanovića, Pulitike, Rabuzina, Trebotića, Price, Kaštelančića, Ostoje, Petrića, Propadala, Kuliša, Eterovića, Lupina… Zato i naslov knjige poručuje da su, paradoksalno, u domaćoj umjetnosti oni koji slove kao najbolji zapravo najgori. Kič u domaćoj umjetnosti razjeda mnoge opuse. Za ilustraciju koju teoretičari kiča navode kao primjer njegova bujanja na susretištu, primjerice, golih kipova i živih modela, tijela i oružja, zmija i sličnih rekvizita, ponajbolji je loši primjer Dimitrija Popovića. Njegova ne tako davna retrospektivna izložba u Klovićevim dvorima, s križevima, lubanjama, kostima, golim grudima, raspuštenom kosom i ostalim rekvizitima banalizacije biblijskih tema, jednako je tretirana na crtežima kao i na fotografijama. Za ilustraciju, jedan Dimitrijev fotografski scenarij prikazuje Severinu koja drži dva svijećnjaka, a na lenti joj je istaknut natpis “Želim glavu Ivana Krstitelja”, baš kao što je na golom tijelu Judite velikim slovima ispisano “Judita” (valjda da se ne bi pomislilo da je u pitanju samo Severina?). Ili kada, vjerojatno kao asocijacija na Severinin pjesmuljak, uokviruje sliku odrubljene glave dvjema prijetećim štiklama. Valjda su Krstitelju štikle došle glave, što li? Može li banalnije!? Severinin afektirani ples s plastičnom glavom, odmatanje krvavih krpa, uvijanje i izležavanje, puno bižuterijskog nakita, igala, kaleža, svijećnjaka, jeftine erotike pošpricane lažnom krvlju poput nekog soft-porno uratka, vrhunac su kiča u režiji takvih velikana hrvatske umjetnosti koje bi svoje počasno mjesto trebali naći i u mojoj knjizi. I na kraju, u velikom finalu trivijalizacije jednog opusa koji je obećavao veliku maniru i relevantan sadržaj na početcima, kad još nije bilo potrebe za grotesknom nadrealizacijom u društvu estradizacije, sve je završilo u ordinarnoj kičizaciji, onoj koju je G. Dorfles u knjizi “Kič, antologija lošeg ukusa” slikovito opisao kroz dva primjera tako dobro sljubljena s Dimitrijevom završnicom koja, uostalom, više i ne pripada umjetnosti. “Takav je primjer tijelo Kristovo prikazano u simbolu kruha koji je narezan na kriške ili Madone koje se fizička ljupkost pretvara u rafinman izgleda nekog fotomodela”, veli Dorfles.
Želja mi je da materijal ove moje “negacijske rekonkviste” uspostavi balans trajno narušen u domaćoj umjetnosti na štetu nje same pretjeranom benevolencijom slavljeničke kritike koja, kako je to rekao jedan naš kritičar, cijeni svaki trud, pa i onaj najbeznadniji. Dakle, naslov knjige “Najgore od najboljeg” upućivao bi upravo na sadržaj onih neupitnih imena koji pričaju priču o uspjehu na hrvatski način od kojih su se ti naši brendirani umjetnici obogatili, a umjetnost se razboljela.