IZLOŽBENE KARTOGRAFIJE Kritički instrumentarij, izložbeni i kustoski narativi (radionica i konferencija)

IZLOŽBENE KARTOGRAFIJE

Kritički instrumentarij, izložbeni i kustoski narativi

 

2022. godine radionica likovne kritike „Kako pisati o suvremenoj umjetnosti“, koju već tradicionalno – od 2015. godine organizira Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA), skraćeno HS AICA, a od 2020. u suorganizaciji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Splitu i ULUPUH-om Zagreb, nosi naslov „Izložbene kartografije“.

 

Program radionice 2022. s međunarodnom znanstvenostručnom i umjetničkom konferencijom polazi od kustoske figure Želimira Koščevića, dobitnika Godišnje nagrade HS AICA ZA 2018. i sveukupno životno djelo. Izložbene kartografije – radionica likovne kritike, u praktičnom i teorijskom obliku radionica je posvećena pisanju o suvremenoj umjetnosti. Tematizira medijaciju izložbi kao neizostavan segment umjetničke i kustoske prakse koji je nedovoljno javno diskutiran. Na dvodnevnoj radionici, polazimo od pitanja kako pisana riječ može biti saveznik suvremene umjetnosti i pomoći njenom boljem razumijevanju? Kakvi su tekstovi komunikativni za širu publiku? Naposljetku, koju publiku imamo pred očima kada, kao kritičari ili kustosi izložbi, pišemo najave izložbi i osvrte o njima?

 

U Splitu se održava u suradnji s HULU-om Split, u Rijeci se održava u suradnji s Muzejom moderne i suvremene  umjetnosti (MMSU), a u Zagrebu u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac, Institutom za suvremenu umjetnost i Galerijom Nova. Koncepcija i organizacija: Silva Kalčić, vođenje radionice u Zagrebu: Silva Kalčić i Ivana Meštrov, vođenje i organizacija radionice u Rijeci: Ivana Meštrov i Ksenija Orelj, koje su s radionicom uspješno nastavile i u veljači 2023. godine. Radionica likovne kritike # 2: Pisati o suvremenoj umjetnosti održana je u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka u suorganizaciji s HS AICA 16. i 17. siječnja 2023.

 

Kao dio radionice u suradnji s HULU-om Split uspostavljamo Nagradu HS AICA na 41. Şplitskom salonu 19. studenoga do 16. prosinca 2022. godine. Nagrada se dodjeljuje se autoru/ci teksta likovne kritike koji doprinosi kritičkom diskursu u umjetnosti, objavljenog ili napisanog o izložbi Salona ili o njegovoj temi u lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj suvremenoj umjetnosti u razdoblju koje Splitski salon kao bijenalna manifestacija pokriva – 2020. i 2021. Radionica se osim u Splitu održala i u Rijeci 12. i 13. siječnja 2022., u suradnji s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) – Ksenijom Orelj, Brankom Benčić i Sabinom Salamon, te u Zagrebu, u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac, Institutom za suvremenu umjetnost i Galerijom Nova. Radionicu su vodile Silva Kalčić, Ivana Meštrov i Ksenija Orelj, dijelove-dane radionice vodili su Janka Vukmir i Tomislav Pavelić, David Maljković i Ivana Meštrov, Ana Kovačić i Lea Vene. Radionica u Zagrebu održana je od 14. do 21. siječnja 2022. godine.

U sklopu radionice, 21. siječnja 2022. u Zagrebu James Elkins održao je javno predavanje na temu prosudbe umjetničkog djela koja je uistinu predstavlja bazu likovne kritike, ali i kustoskih odabira, u Velikoj dvorani AGG fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Elkins iznosi tezu o proučavanju ‘formi’, ‘stilova’ i ‘praksi prosuđivanja’ što su izrazi koje posuđuje od Stephanie Marchal, da samo prosuđivanje umjetničkoga djela nije uvijek priznato ili priznato u umjetničkom diskursu, I stoga je ono “teško”. Tzv. ‘sjevernoatlantska povijest  umjetnosti’ onemogućuje jasnu raspravu o mjestu prosuđivanja u povijesti umjetnosti. Također, u umjetničkoj kritici uvelike se izbjegava prosuđivanje, iako ona opstoji u novinarskoj kritici književnosti, poezije, kazališta i glazbe. To izbjegavanje rezultira neodređenim formulacijama, kao što je ‘svaki opis je prosudba’. Elkins zaključuje kako temeljni pojmovi, kojima se moderna akademija koristi za ocjenjivanje umjetnosti. ostaju neispitani – na primjer, ‘kompetencija’, ‘koherentnost’, ‘rječitost’, ‘istraživanje’, ‘znanje’ i ‘autorefleksivnost’.

 

Organizirali smo, kao dio ove velike i kompleksne radionice, i međunarodnu znanstvenostručnu i umjetničku konferenciju Izložbene kartografije, 10.  i 12. ožujka 2022.

 

Program je financiralo Ministarstvo kulture i medija RH.

 

 

 

 

 

RADIONICA LIKOVNE KRITIKE:

KAKO PISATI O SUVREMENOJ UMJETNOSTI

–            2022. pod nazivom IZLOŽBENE KARTOGRAFIJE

 

 

U praktičnom i teorijskom obliku, radionica “Izložbene kartografije” bila je posvećena medijaciji kao neizostavnom segmentu umjetničke i kustoske prakse. Kako kroz različite kustoske taktike reaktualizirati nečiji umjetnički opus ili heterogenu muzejsku kolekciju? Kako kroz izložbu približiti društveno i politički kompleksna razdoblje kao što su 1990-e? Koji  sustavi podrške postoje danas za mlade kustose? Program “Izložbene kartografije” polazio je  od kustoske figure Želimira Koščevića, dobitnika Godišnje nagrade HS AICA za 2018. i sveukupno životno djelo.

 

Radionica je započela predavanjem Jamesa Elkinsa pod nazivom “Pet razloga zašto je razmišljanje o prosudbi teško”. O kustoskom i poslu autora postava izložbe „90e: Ožiljci” (MMSU Rijeka, 2021.) govorili su Janka Vukmir i Tomislav Pavelić. O umjetničkom postupku u odnosu na muzejsku kolekciju i kustoske pozicije na izložbi „S kolekcijom“ Davida Maljkovića (MMSU Rijeka, 2020.) razgovarali smo s autorom Davidom Maljkovićem i kustosicom izložbe Ivanom Meštrov, dok je Niko Mihaljević prezentirao svoj „Muzej kristalne  lubanje“. Potom, u Galeriji Nova predstavljen je mentorirani kustoski rad Tene Starčević, skupna izložba „RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi“, uz razgovor s Anom Kovačić i Leom Vene. Radionicu u Rijeci vodile su Ivana Meštrov i Ksenija Orelj, dok je splitski dio programa bio posvećen 41. Splitskom salonu, o kojemu je najbolji tekst napisala Anita Smolčić.

 

Vizualni identitet radionice (autor: Niko Mihaljević) temelji se na crno-bijeloj fotografiji: Vlado Jakolić, fotografija s Izložbe žena i muškaraca [Exhibition of Women and Men], 26. lipnja 1969., Galerija Studentskog centra, Zagreb. Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Zagreb, Inv. no.: SC-46/F1.

 

RIJEKA

„Izložbene kartografije“: dvodnevna radionica likovne kritike, MMSU Rijeka, 12. i 13. siječnja 2022. Polaznici su se bavili kraćim pisanim formama koje na pristupačan način interpretiraju izložbenu temu te živo raspravljaju o vezama umjetnosti s širim kulturnim mijenama. S polaznicima radionice razgovaramo o tipičnim preprekama medijacijskih tekstova: nepreciznost, žargonizam, ideologizacija, pretjerana afirmacija i kako ih zaobići? Osvrćemo se na moguće načine upuštanja u neformalni i subjektivan pristup koji ostaje jasno strukturiran i smisleno argumentiran. Radionica u Rijeci, koju vode  Ivana Meštrov i Ksenija Orelj, namijenjena je studentima povijesti umjetnosti i srodnih područja, stručnjacima u području – pa tako i članovima HS AICA, ali i građanima koje privlači bavljenje likovnom kritikom i medijacijom. Strukturirana je u formatu od 2 x 2 sata i vezana uz aktualnu muzejsku izložbu Sanje Iveković „MAKE UP – MAKE DOWN“. U prvom dijelu polaznici sudjeluju u vodstvu i razgovoru s kustosicama video-retrospektive, Brankom Benčić i Sabinom Salamon. U drugom dijelu osvrćemo se na izložbenu povijest umjetnice te uspoređujemo recentnije tekstove o njezinim izložbama. Vodimo se naglaskom na analizi uloge kustosica kao medijatora – kako razlažu izložbeni narativ, koje teme artikuliraju, na koji način kontekstualiziraju izložene radove te povezuju jezik umjetnosti i društveni kontekst.

Uspoređuju se tekstovi različitih autora i vrsta (kustoski, tekst umjetnice, medijski osvrti) i sagledavaju specifičnosti medija tj. čitatelja za koje je tekst pisan. MMSU Rijeka postaje „casee study“ i za zagrebačku radionicu.

 

ZAGREB

Javna predavanja u sklopu radionice “IZLOŽBENE KARTOGRAFIJE”

3.2.2022. u 18 sati Showroom Galerije Nova / David Maljković i Ivana Meštrov

“Umjesto linearnih muzeoloških narativa”

predavanje/razgovor o umjetničkom postupku u odnosu na muzejsku kolekciju i kustoske pozicije na izložbi „S kolekcijom“ Davida Maljkovića (MMSU Rijeka, 2020.)

 

25.1.2022. u 18 sati Institut za suvremenu umjetnost / Janka Vukmir i Tomislav Pavelić

“Kako smo (g)radili izložbu “90e:Ožiljci”, i zašto”

predavanje/razgovor o kustoskom i poslu autora postava izložbe „90e: Ožiljci”

(MMSU Rijeka, 2021.)

 

na lokacijama:

Galerija Nova/Showroom Galerije Nova / Ulica Nikole Tesle 7 / 10000 Zagreb

Institut za suvremenu umjetnost / Trg Kralja Tomislava 20 / 10000 Zagreb

 

 

O kustoskom i poslu autora postava izložbe „90e: Ožiljci” (MMSU Rijeka, 2021.) s polaznicima radionice u Zagrebu razgovaraju Janka Vukmir i Tomislav Pavelić, dok o umjetničkom postupku u odnosu na muzejsku kolekciju i kustoske pozicije na izložbi „S kolekcijom“ Davida Maljkovića (MMSU Rijeka, 2020.) razgovaramo s autorom Davidom Maljkovićem i kustosicom izložbe Ivanom Meštrov, dok Niko Mihaljević prezentira svoj „Muzej kristalne lubanje“. U Galeriji Nova u siječnju se predstavlja mentorirani kustoski rad Tene Starčević, skupna izložba „RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi“, uz razgovor s mentoricama Anom Kovačić i Leom Vene. Voditeljice zagrebačke radionice su Silva Kalčić i Ivana Meštrov. Drugi dio radionice je otvorenog tipa i odvija se na engleskom jeziku. James Elkins, likovni kritičar i profesor na Art Institute of Chicago, održao je javno predavanje u Zagrebu 20. siječnja 2022., te radionicu i seminar na engleskom jeziku.

 

SPLIT

U Splitu je radionica posvećena 41. splitskom salonu u organizaciji HULU-a Split. Kako je napisano, Nagradu HS AICA uspostavljamo na 41. splitskom salonu tako da se ona dodjeljuje autoru/ci teksta likovne kritike koji doprinosi kritičkom diskursu u umjetnosti, objavljenog ili napisanog o izložbi Salona ili o njegovoj temi u lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj suvremenoj umjetnosti u razdoblju koje Splitski salon kao bijenalna manifestacija pokriva – u posljednje dvije godine, 2020. i 2021. O nagradi je odluku donio tročlani žiri HS AICA u sastavu Jasminka Babić, Dragana Modrić i Dalibor Prančević. Kritičko vrednovanje te relevantna i jasna prezentacija umjetničke produkcije – ponajprije moderne i suvremene umjetničke produkcije – u javnim medijima, sastavni je aspekt umjetničke kulture u cjelini koji može senzibilizirati i obrazovati publiku, u smjeru postizanja novog horizonta recepcije i kritičke svijesti. Uspostavljanjem nagrade za tekst likovne kritike želimo naglasiti važnost teksta u sustavu umjetnosti, a obuhvaćajući nagradom i neobjavljene tekstove ukazujemo na nedostatak medijskog prostora za likovnu kritiku. Nagradu je dobila Anita Smolčec, u iznosu od 2000,00 kn.

 

Tekst objave Nagrade:

Nagrada Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) na 41. Splitskom salonu dodjeljuje se autoru/autorici teksta likovne kritike, objavljenog ili napisanog o izložbi Salona ili o njegovoj temi u lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj suvremenoj umjetnosti u razdoblju koje Splitski salon kao bijenalna manifestacija obuhvaća – u posljednje dvije godine, 2020. i 2021. O nagradi odlučuje tročlani žiri HS AICA-e: Jasminka Babić, Dragana Modrić i Dalibor Prančević.

Tekst mora biti objavljen ili dostavljen na e-adresu aica@hsaica.hr do posljednjega dana izložbe Splitskog salona, 16. prosinca. Odluka o nagradi bit će objavljena 23. prosinca 2021.

Kritičko vrednovanje te relevantna i jasna prezentacija umjetničke produkcije – ponajprije moderne i suvremene umjetničke produkcije – u javnim medijima, sastavni je aspekt umjetničke kulture u cjelini koji može senzibilizirati i obrazovati publiku, da bi se postigao nov horizont recepcije i kritičke svijesti. Uspostavljanjem nagrade za tekst likovne kritike želimo istaknuti važnost teksta u sustavu umjetnosti, a obuhvaćajući nagradom i neobjavljene tekstove, ukazujemo na nedostatak medijskoga prostora za likovnu kritiku.

Objavljeno na internetskim stranicama hsaica.hr/ i hulu-split.hr/, kao i Facebook/Instagram profilima HS AICA/HULU Split.

 

 

 

Također, izabrani tekstovi polaznika radionice predstavljeni su na internetskim stranicama HS AICA, MMSU-a Rijeka i ULUPUH-a, te na konferenciji „IZLOŽBENE KARTOGRAFIJE”, podnaslova: “Kritički instrumentarij, izložbeni i kustoski narativi“; međunarodnoj znanstvenostručnoj i umjetničkoj konferenciji na engleskom i hrvatskom jeziku u suorganizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu i HS AICA-e, 11. i 12. ožujka 2022.

 

Pozvani predavači bili su prof. dr. sc. James Elkins (Art Institute of Chicago) , dr. sc. Ivana Bago, Ana Dević (WHW/What, How & for Whom), Damir Gamulin, izv. prof. dr. sc. Miriam De Rosa (Università Ca’ Foscari, Venecija) i izv. prof. dr. sc. Beti Žerovc (Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani), a u organizacijskom odboru konferencije je izv. prof. Asja Mandić s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, prof. Marina Gržinić s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani, uz doc. dr. sc. Silvu Kalčić sa Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, ujedno predsjednicu HS AICA-e. Na primjer, Ana Dević održala je predavanje o izložbi       “Janje moje malo (Sve što vidimo, sve što moglo biti i drugačije)”, koja je bila dosta inovativna po pitanju izložbenog žanra, a unutar brojnih epizoda izložbe bili su predstavljeni i radovi Tomislava Gotovca i Bad.co. Damir Gamulin predstavit će, s Antunom Sevšekom, svoje izložbene postave, često u suradnji s arhitektima a recentan takav primjer je „Ping“ – „post-lockdown“ 56. zagrebački salon arhitekture i urbanizma.

 

 

Cilj je ove konferencije po prvi puta u hrvatskoj povijesti umjetnosti sveobuhvatnije predstaviti i obraditi te kontekstualizirati kustosku praksu u suvremenoj umjetnosti, a povezuje se s radionicom „Pisati o suvremenoj umjetnosti“ (2015. -). Važno je naglasiti da je povijest kustoskih praksi, područje koje je u domaćem povijesno- umjetničkom kontekstu relativno slabo istraživano, dok na međunarodnom planu postaje sve prisutnije. Cilj nam je upravo s ovom konferencijom otvoriti tu bitnu temu na razmeđi likovne kritike, teorije i prakse.

Zanimanje za povijesti izložbi i kontekstualizaciju kustoskih praksi postaje sve prisutnije u povijesno- umjetničkim istraživanjima. Dok povijest izložbi u modernom smislu sveopćeg prava na javnost možemo pratiti još od revolucionarnih previranja kraja 18. stoljeća, povijest izlagačkih praksi novu dimenziju dobiva upravo s avangardnim umjetničkim iskoracima s kraja 19. i početka 20. stoljeća što otvara put metodama inovativnosti, participativnosti i propitivanju postojećih institucionalnih politika, sadržajnih okvira i prezentacijskih modela. Pojava neoavangarde i institucionalne kritike tijekom 1950-ih i 1960-ih godina poljuljala je ustaljena značenja i institucionalne pozicije umjetnika/ce, umjetničkog djela, kustosa/ice i publike, te dovela do aktivnije uloge kustosa/ice u posredovanju novih umjetničkih izraza, kao i radikalnog propitivanja vlastite pozicije. Kustos/ica sve aktivnije sudjeluje u stvaranju značenja te svojim gestama ili tekstovima sve češće preuzima ulogu meta- umjetnika/ice, osobito u domeni konceptualne umjetnosti. Redefinicija pozicije kustosa-autora sve je aktualniju od pojave konceptualnih /neoavangardnih stremljenja u umjetnosti.

 

Ozračen kasnim modernizmom, ali i kontrakulturom na prostorima tadašnje države, još kao relativno mladi povjesničar umjetnosti Želimir Koščević odlazi na stipendiju u štokholmski Moderna Museet gdje u periodu radikalnih društvenih iskoraka, 1969. godine, pomaže tadašnjem direktoru institucije Pontusu Hulténu u pripremi legendarne izložbe „Poeziju stvaraju svi! Transformirajmo svijet!“, koja umjesto materijalnih umjetničkih djela izlaže geste i stavove, otvarajući izložbeni prostor ne samo za tada ranu konceptualnu praksu, nego i za radikalno političke stavove kroz poticanje okupljanja pristaša Crnih pantera unutar izložbe. Odjek avangardnog premrežavanja života i umjetnosti, te stav o umjetnosti kao transformacijskom motoru društvene i političke percepcije, prisutan u praksi Pontusa Hulténa, inicirat će Koščevića ka eksperimentalnijem i smjelijem pristupu kuriranju izložbi, ali i propitivanju samog izložbenog formata, što će nastaviti njegovati na svojim ranim kustoskim počecima, po povratku u Zagreb. Ta će prefiguracija njegova djelovanja i ‘studentska praksa’ prethoditi Koščevićevom povratku u Zagreb, koji koincidira s programskom otvorenošću i generacijskim umjetničkim eksperimentom u prostorima Studentskog centra u Zagrebu, kojem se od 1966. do 1979. priključuje kao voditelj Galerije SC i u tom razdoblju unosi niz inovacija u njezin program. Neke od inovacija u ranom Koščevićevom kustoskom pristupu čine izložbe Imaginarni muzej, Izložba muškaraca i žena, Hit parada, Poštanska pošiljka, akcija Total koje se odvijaju izvan prostora i unutar galerije SC. Njeguju eksperimentalnost i daju prostor mladim umjetnicima/icama, otvaraju se ka međunarodnoj razmjeni ideja, interdisciplinarnosti, izlaženju iz Galerije i demokratizaciji umjetnosti. Izdaju se Galerijske novine s ciljem samokontekstualizacije. Takve su inovacije bile vrijedan doprinos u formiranju Novih umjetničkih praksi, ali i drugih neoavangardnih pojava u Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji. Iako je Koščevićeva kustosko djelovanje unutar Galerije SC pokriveno s jednom monografijom (40 godina Galerije SC, urednici: D. Glavan i L. Topić, popratnim galerijskim novinama iz toga razdoblja, te monografijom Galerija SC Zagreb, koju ostvaruje sam autor u suradnji s grafičkim dizajnerom Arsovskim, 1975., te knjigom samorefleksija Ispitivanje međuprostora: znaci iz 1978.), ova bi publikacija obradila i one perifernije SC izložbe, te uspostavila sveobuhvatnu Koščevićevu izložbenu faktografiju toga razdoblja, te dao glas recepciji kroz današnje izjave kolega i umjetnika koji su surađivali s Koščevićem u tom razdoblju (Catherine Millet, Goran Trbuljak, Sanja Iveković, Ida Biard).

Kroz drugo poglavlje fokus bi bio stavljen na uspostavu kontinuiteta kroz Koščevićevo institucionalno djelovanje unutar Galerije suvremene umjetnosti (potom MSU-a) u razdoblju od 1980. do 2004. g. Kada 1980. godine Koščević odlazi raditi kao kustos u Galeriju suvremene umjetnosti, ozračen iskustvom vaninstitucionalnog djelovanja i svojim međunarodnim kontaktima koje njeguje kroz članstva u međunarodnom organizacijama (ICOM, AICA), on pomiče muzeološke standarde i granice. Tako je kao autor zaslužan za mnogobrojne međunarodne izložbe problemskog karaktera i muzejske donacije avangardne i transavangardne građe koje vrijedi podrobnije analizirati. Naglasak je stavljen na Koščevićevim problemskim izložbama i retrospektivnim izložbama pojedinačnih autora, iako se uspostavlja i cjelokupna faktografija njegovog kustoskog djelovanja unutar institucije kroz obradu dokumentacijske građe. Poseban fokus ostaje na studijama slučaja izložbi: Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti 1919-1941. (Galerija suvremene umjetnosti, 1982.), Venecijanski biennale i moderna umjetnost u Jugoslaviji 1895.-1988. – kao pedeset godina od Jugoslavenskoga paviljona – od 1938., zatim Kartografi – geognostičke projekcije za 21. stoljeće, prva velika međunarodna izložba u poratnoj Hrvatskoj (1995.), Enigma objekta – kolekcija Centra G. Pompidou (2004.) koje su po svom obimu nezamislive za današnju situaciju i produkcijske uvjete. Obradio bi se i autorov opetovani interes za reaktualizacija figura i stavova avangarde, Ivana (Koka) Meller

Tomljenović: Bauhaus-Dessau 1929.-1930. (GSU 1983.), te bacilo svjetlo na fluxus kao motiv kroz izložbe Fluxus – Donacija Francesco Conz, izložbu fluksusovca Kena Friedmana, te interes za post-fluxus tendencije u radovima kineskoga umjetnika Chena Zhena i Jimmieja Durhama. U ovom dijelu knjige naglasak će biti stavljen i na analizu kulturnih politika toga razdoblja i onu ostvarivosti takvih projekata. Potom, da bi se upotpunio atlas i kritička kartografija Koščevićeve izložbene prakse i obilježio kontinuitet fokus je, nakon konceptualnih tendencija i problemskih izložbi, stavljen na bavljenje jednim medijem – onim fotografije. Naposljetku, kroz kustosko i programatorsko djelovanje u Galeriji Lang, Samobor, te afirmaciju fotografije kao medija suvremene umjetnosti tekstom (Fotografska slika – 160 godina fotografske umjetnosti, 2000.; U fokusu – ogledi o hrvatskoj fotografiji, 2002., Teme i motivi hrvatske fotografije, 2016.) i praksom (primjerice izložbe Ruska fotografija, Helmut Newton, Titova fotografija) Koščević daje značajan teorijsko-praktični orijentir i za taj medij u domaćem kontekstu, te se time kroz treće poglavlje knjige zaokružuje slika o ovoj značajnoj figuri suvremeno umjetničke scene, koja zavrjeđuje jedno opsežno dvojezično izdanje

posvećeno njegovom kustoskom djelovanju i praksi.

 

 

 

OPĆENITO O RADIONICI

 

 

Radionica fokus stavlja na analizu uloge kustosa, kako onog institucionalnog, tako i vaninstitucionalnog. Uloga kustosa/kustosice suvremene umjetnosti posljednjih je dekada radikalno ojačala u svijetu umjetnosti te je moguće reći da je kustoska figura bez obzira događa li se unutar institucija ili je obilježena nezavisnim vaninstitucionalnim radom – neodvojivi segmenti promatranja suvremenog umjetničkog svjetonazora. Inicirati promatranje uloge kustosa i kustoskih kolektiva u tvorbi relevantnih spoznaja o suvremenom kulturološkom kompleksu, odnosno problematizirati ulogu muzeja i galerije u suvremenom društvu glavne su koordinate ove radionice.

Kroz obradu izložbene manifestacije ili prikaza postava određene zbirke, sagledavat će se politike odabira (otkupne politike, izložbene selekcije), te kako kustosi svojim tekstovima kritike, teorije i praksom oblikuju i povijest suvremene umjetnosti, i anticipiraju/stvaraju buduće tendencije. Na sudjelovanje u radionicama pozvani su svi studenti preddiplomskog, diplomskog studija, kao i diplomirani studenti „vizualnih“ i studija u kulturi – ali i kolege, stručnjaci u području, članovi HS AICA-e, i svi ostali građani s nagnućem k teoriji i kritici, odnosno zainteresirani za praktično bavljenje likovnom kritikom. Radionica, u okviru koje se posjećuju aktualne izložbe i razgovara s umjetnicima i kustosima u Rijeci, Splitu i Zagrebu – nadopuna je visokoobrazovnog curriculuma kada je riječ o studentima ili bivšim studentima „vizualnih“, i studija u kulturi, gdje se uz likovnu kritiku uči i o pisanju teksta predgovora, postavu izložbe te radu kustosa – što će polaznicima biti dragocjeno stručno iskustvo i stručna referenca u budućem radu. Aktivnim sudjelovanjem u raspravama, analitičkim pristupom temi te autorstvom kritičkog temeljenog na analizi i usporedbi izložbi posjećenih u sklopu programa, polaznici radionica stječu tzv. završno uvjerenje.

U organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e te u suradnji s visokoobrazovnom ili muzejsko- galerijskom institucijom u svakom od tri grada u kojima se radionice održavaju (Rijeka, Split, Zagreb), radionica pridonosi razvoju grada kao kulturnog i obrazovnog središta, afirmirajući njegove kulturne ustanove i strukovne udruge kao prepoznatljiva mjesta znanja i umjetnosti. U vremenu u kojem javni medijski prostor za likovnu kritiku rapidno nestaje, kontinuirano održavanje radionice svojevrsni je zagovor kritičkog pisanja i kritičke refleksije kao nužnog i bitnog čimbenika razvoja kvalitetne suvremene umjetničke scene, odnosno hrvatske kulturne javnosti.

 

Cilj ovako zamišljene radionice jest obrazovni. Radionica nudi dodatnu teorijsku i praktičnu edukaciju kao nadopunu sveučilišnih programa studija u umjetnosti i kulturi, a koji se podrazumijevaju u profesiji likovnog kritičara u javnim medijima. Vježbajući se u konkretnoj praksi pisanja likovnokritičkih žanrova, polaznici aktiviraju eventualno pasivno ranije stečeno znanje o umjetnosti i njenoj društvenoj ulozi. Stječući iskustvo verbalne artikulacije vlastitih stavova i sudova, polaznici uče proizvesti jasnu i relevantnu informaciju o umjetničkoj produkciji u funkciji njene javne komunikacije.

Organizatori i voditelji programa, kao dugogodišnji članovi Hrvatske sekcije AICA-e, svojim su praktičnim i teorijskim iskustvom pružiti dodatnu mogućnost edukacije, odnosno radionica u Splitu i Osijeku spaja se s fakultetskom nastavom na srodnom kolegiju. Kroz predavanja i seminarski rad, ciljani posjet izložbama, čitanje referentne literature te samostalno pisanje i rad na tekstu polaznici radionice će se suočiti s temeljnim aspektima i načelima pisanja likovne kritike te praktično okušati u toj disciplini. Posebna je tema kriterija vrednovanja društveno angažirane umjetničke prakse, kao i odnosa likovne kritike i mainstream kulture masovnih medija. Odnosno, na temu učinka novih načina distribucije i globalizacija slika unutar produkcijskih procesa novih umjetničkih sadržaja i njihovih novih vrsta veza s jezikom.

 

Kvalitetna likovna kritika te relevantna i jasna prezentacija moderne i suvremene umjetničke produkcije u javnim medijima, sastavni je aspekt umjetničke kulture u cjelini. Njena zadaća jest kritički vrednovati, ali i senzibilizirati i obrazovati publiku, šireći horizont recepcije i uspostavljajući kritičku svijest. Nerijetko netransparentna, ili pak senzacionalistička informacija smanjuje raspoloženje i stvara negativan stav javnosti o modernoj i suvremenoj umjetničkoj produkciji, otežavajući tako uvjete za prihvaćanje umjetnosti kao općeg dobra i svima dostupnog kulturnog sadržaja. Obrazovanje mladih ljudi za ulogu i posao likovnog kritičara teži odgovornom obavljanju te javne djelatnosti, doprinoseći razini kulturnog života ali i jačanju demokratske svijesti zajednice u cjelini.

Radionicu su uspješno završili polaznici Iva Brižan, Franka Košta, Katarina Pintarić, Dorian

Ruljančić, Marina Šafarić, Ivana Šešlek, Zlatko Tot, Miram Volarić, i naknadno

Antonela Solenički, Tomislav Pletenac, Anja Krmpotić, Mia Vujčić, Lucija Nera Đurić, Iva

Sabolić, Gregor Sirotić Marušić i Maja Periša.

 

Izabrani tekstovi polaznika radionice predstavljeni su predstavljeni na internetskim stranicama HS AICA, MMSU-a Rijeka i ULUPUH-a.

 

 

MEĐUNARODNA ZNANSTVENO-STRUČNA I UMJETNIČKA KONFERENCIJA

IZLOŽBENE KARTOGRAFIJE

Kritički instrumentarij, izložbeni i kustoski narativi

 

online na platformi Google Meet, na engleskom i hrvatskom jeziku

10. – 12. ožujka 2022.

 

 

 

SUORGANIZACIJA

Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu i Hrvatska sekcija Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA)

 

U takvom kontekstu, održana je međunarodna znanstveno-stručna i umjetnička konferencija Izložbene kartografije, podnaslova “Kritički instrumentarij, izložbeni i kustoski narativi”, u suorganizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu I HS AICA-e, dok su u Organizacijskom odboru konferencije uključene Marina Gržinić s Instituta za filozofiju, ZRC SAZU, u Ljubljani; Asja Mandić s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Neli Ružić s UMAS-a Sveučilišta u Splitu, uz mene,  kao docenticu na Filozofskom fakulteta Sveučilišta u Splitu i predsjednicu HS AICA-e. Cilj konferencije je prvi put u hrvatskoj povijesti umjetnosti sveobuhvatnije predstaviti i obraditi te kontekstualizirati kustosku praksu u suvremenoj umjetnosti. Konferencija je zaista funkcionirala kao mjesto razmjene iskustva i znanja, iz prakse ili istraživačkog rada, povjesničara umjetnosti, etnologa, umjetnika, dizajnera, arhitekata i kostimografa – kao istraživača, autora, kustosa, muzealaca, mediologa, teotetiara digitalne kulture, i kolega/ica ljudi između disciplina i medija odnosno multimedijalnih umjetnika, u širokom institucionalnom i vaninstitucionalnom području djelovanja.Obuhvaćene su aktualne teme curating a cloud, digital humanities, cultural analytics and data science, the history of contemporary art in Eastern and Central Europe in the context of gender issues, potom kolektivno kustostvo. kulturološko-antropološki fenomeni slike kroz odnose prezentacije i reprezentacije, intermedijalnost, istraživanja medija i veze među umjetničkim radovima i pojavama. Važno je istaknuti da je povijest kustoskih praksi relativno slabo istraživano područje u hrvatskom povijesnoumjetničkom kontekstu, dok na međunarodnom planu postaje sve prisutnije. Upravo ovom konferencijom otvaramo tu bitnu temu na razmeđu likovne kritike, teorije i prakse. Iz pozicije dizajnera i arhitekta u zadatcima postava izložbi, Damir Gamulin i Antun Sevšek postulirali su nužnost interdisciplinarnosti i intermedijalnosti prilikom stvaranja izložbi i sugerirali nužnost provjere oblikovnih i organizacijskih postavki i pristupa zadatku izgradnje rješenja i koncepta prezentacije, stalni dijalog i propitivanje, rakursima svih u proces uključenih struka – uz istodobno namjerno ukidanje podjele uloga među disciplinama pri izgradnji rješenja i koncepta prezentacije.

 

 

Prvi dan konferencije program na teme Nova povijest umjetnosti i suvremeno kustostvo i Narativi kustoske prakse u suvremenoj umjetnosti održan je na engleskom jeziku, a izlagači su bili: Lev Manovich, Izabela Kowalczyk, Cristian Nae, Niko Mihaljević, Sandro Đukić, Ewa Wójtowicz, Dora Derado, Silva Kalčić, James Elkins, Jasmina Fučkan, Igor Loinjak i Jasna Jakšić. Drugi i treći dan dan konferencije, izlaganja na hrvatskom jeziku u okviru panela Umjetnik-kao-kustos i kustos-kao-umjetnik, Društveni i politički prostor umjetnosti i Kustoski pristup izložbama velikog i malog formata u nestabilnim uvjetima proizvodnje održali su Želimir Koščević, Ana Dević, Darko Šimičić, Tena Starčević i Maja Flajsig, Katarina Podobnik, Amela Frankl, Marko Golub, Branko Franceschi, Dragana Modrić, Antonio Grgić, Darko Fritz, Ivana Meštrov, Suzana Marjanić, Damir Gamulin i Antun Sevšek, Martina Petranović i Ivana Bakal. Marina Šafarić i Iva Brižan sudjelovale su u konferenciji s tekstovima nastalim u sklopu radionice likovne kritike, na kojoj su na neposredan način predavanja različitih kustosa i umjetnika polaznicima dala odgovore na brojna pitanja koja nisu dio sveučilišnog kurikuluma.  Na konferenciji su razmatrani metodologija i modeli suvremene kustoske prakse, umjetnička (re)prezentacija radničke i industrijske baštine u kontekstu postsocijalizma, dekonstrukcija salonske izložbe, kustoske prakse nezavisne i prekarne scene i principi izgrađivanja izložbe, kao i kustoska dimenzija pozicije autora umjetničkih praksi u javnom prostoru.

 

Tema kuriranje kao praxis Darka Fritza, tiče se učenja i spoznaje praksom. Fritzova metodologija primjenjuje se na umjetnička i kustoska istraživanja, na primjeru Galerije siva) (zona u Korčuli: projekti ne polaze od zadanih premisa, nego se teorijska saznanja uspostavljaju tijekom projekta, praksom. Fritz tu metodologiju naziva “kustoskom praksom a posteriori, kuriranje kao praxis, u odmaku od dominantnih kustoskih praksi suvremene umjetnosti posljednjih desetljeća, od kada kustosi preuzimaju ulogu glavnog autora koji često umjetničkim radovima ilustriraju vlastite, unaprijed zadane teze, pretpostavke i teorije. Time se postižu samo prividi kustoskih i umjetničkih procesa (i njihovih interakcija), ako ih uopće ima. Postavke su zadane unaprijed, metodom top-down i prije svega predstavljaju estetiku kustosa; umjetnički radovi tek su sredstvo njezina ostvarenja”. Takav vid kuriranja Fritz nazva kuriranjem a priori. U suprotnosti s time, “u kustoskoj praksi a posteriori zadana se tema elaborira dulje vrijeme u vidu predstavljanja i produkcija relevantnih sadržaja i time akumulira (novi) estetski potencijal i eventualno formira teorijski okvir. Stajalište spoznaje se i prihvaća na osnovi iskustva i doživljaja, a posteriori, za razliku od danas pretežite kustoske prakse koja a priori uvjetuje estetiku prikazanog. Na području od zajedničkog interesa kustosa i umjetnika, kustos osluškuje umjetnost, ne nameće je”. Ivana Meštrov je na konferenciji govorila o formi i nomenklaturi salonske izložbe, na primjeru 41. Splistkog salona, te potrebi da ga se pojasni unutar narativa izložbenih povijesti, kao i kroz društveno-kulturnu historiografiju. “Zanimljivo je da su u određenim razdobljima Saloni bili mjestom rasprava i razmjene informacija izvan ustaljenih klasnih normi (17. stoljeće), kao i prostorom ne bez ambivalentnosti društvenopolitičke aktivnosti ženskih subjekata (19. stoljeće). Motivacija likovnog Salona danas bila je transponirati se u svojevrsno mjesto susreta različitih, samo naoko nespojivih prostora i vremena, na razmeđe teorije i prakse, u motivatora malih pažnji usmjerenih prema nevidljivim i marginaliziranim objektima, subjektima i temama, efemernim umjetničkim formama i tjelesnim prisutnostima… Ostaje pitanje kako provoditi izložbe velikog formata i uspostaviti kontinuitet izložbene vizije u kulturnom kontekstu gdje su takve izložbe vrlo slabo dotirane te svi uključeni na granici prekarnosti, a razmatra se i pitanje smisla takvih velikih izložbenih formata danas”. Antonio Grgić održao je izlaganje iz pozicije umjetnika kao kustosa javnog prostora, odnosno o kustoskoj dimenzija pozicije autora umjetničkih praksi u javnom prostoru. Gotovo sve poslove kustosa, koje kustos obavlja u galerijskom sustavu, umjetnik obavlja u javnom prostoru: od odabira lokacije, organizacije izložbe pa sve do planiranja produkcije. Prema francuskom filozofu Alainu Badiouu, u prethodnom su razdoblju povijesti umjetnosti postojale jasno definirane umjetničke grane, discipline i mediji. On smatra da se suvremenost bori protiv takvoga razdvajanja po žanrovima, a umjetnička gesta više nije određena svojim medijem. Uz to, moguće je kombinirati nekoliko tehnika i učiniti da granice različitih umjetničkih disciplina sasvim nestanu. Grgićeva je teza, na primjeru vlastitoga rada, da je kustoski rad postao samo još jedna od punopravnih umjetničkih disciplina, koje su postale sastavni dio suvremenoga umjetničkog djela u javnom prostoru. Od šezdesetih godina 20. stoljeća zamijećen je zaokret u izlagačkoj praksi, kada se prema modelu samoorganizacije kustosi i umjetnici počinju koristiti alternativnim izlagačkim prostorima, a odvajanjem od institucija, upravo njima upućuju kritiku, dok su sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća, u pogledu daljnjeg razvijanja samoorganiziranih kolektiva, ključno razdoblje za razvoj nezavisne scene i promjenu umjetničke paradigme –bila tema izlaganja Maje Flajsig i Tene Starčević.

 

Kritički preispitujući geofikcionalne modalitete zbirke, projekt “Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti i drugačije)” kustoskog kolektiva WHW, u decentraliziranim formatima izlaganja bavio se temama utopizma, disidentstva, roda, političkih subjektiviteta i angažmana – o čemu je predavanje održala Ana Dević. “Nazvan prema radu Mladena Stilinovića (1947.–2016.), kojemu je bio i posvećen, projekt je obuhvatio njegove ključne cikluse koji se bave temama rada, novca, boli, siromaštva, smrti i nejednakosti. Suprostavljajući kanonska djela zbirke s brojnim djelima iz drugih konteksta i geografskih područja, projekt je razvio gustu i preklapajuću izložbu koja je narušila status djela kao autonomnih objekata i stvorila interferirajuće polje njihovih međusobnih trenja”. Darko Šimičić govorio je o Art-projektu Jugoslavija i o Muzeju revolucije naroda Tomislava Gotovca: “U njegovu je fokusu globalna politika i uloga koju je SAD imao u Drugom svjetskom ratu, u doba hladnog rata, ali i u vrijeme ratova u Jugoslaviji. Upravo je takav paranoidni pogled na svijet zahtijevao umjetnikov puni angažman, stoga on postaje kustos, glasnogovornik i interpretator nedavne prošlosti, nesigurne sadašnjosti i mračne budućnosti”. Predavanje Ovaj plakat nije dobar plakat – Grafički dizajn i konceptualna umjetnost Marka Goluba bavi se vrlo intrigantnom temom odnosa grafičkog dizajna i konceptualnih umjetničkih praksi sedamdesetih godina, na primjerima dizajnerskih radova Dalibora Martinisa, Sanje Iveković, Gorkog Žuvele, Gorana Trbuljaka, odnosno istraživanjima i izložbama održanima recentnih godina primarno u HDD galeriji. Golub se bavi s”načinima na koji su se umjetnički i svjetonazorski interesi navedenih autora prelijevali u grafički dizajn, ali i obratno, kako je jezik grafičkog dizajna davao oblik njihovim umjetničkim preokupacijama i praksama”. Iduće, 2023. godine u povodu predstavljanja zbornika konferencije, održat če se njezin drugi dio s izlaganjima Ivane Bago, Miriam De Rose (Università Ca’ Foscari, Venecija) i Beti Žerovc (Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani).

 

Konferencija je završni dio radionice „Pisati o suvremenoj umjetnosti“ u suorganizaciji i s ULUPUH-om, u kojoj se fokus također stavlja na analizu uloge kustosa (i institucionalnog ili izvaninstitucionalnog). Teme radionice bile su iz područja teorije vizualnih umjetnosti – izložba kao objekt kustoskih praksi: analiza kustoskih praksi kao polja kulturne produkcije, prosuđivanje djela suvremene umjetnosti (na primjer, formulacije Jamesa Elkinsa, Borisa Groysa, Irit Rogoff i Stephena Melvillea); potom iz područja povijesti kustoskih praksi u Hrvatskoj – u odnosu umjetnost-kustostvo-publika, izložbene manifestacije u Hrvatskoj – salon, trijenale, bijenale, anale… i nastupi na međunarodnim izložbama, pregledne izložbe posvećene dekadama, i slično. Potom, s obzirom na postav i lokaciju izložbe, te odnos prema izložbenom sustavu/institucijama, povijest postava izložbi; i naposlijetku, s obzirom na odnos izložbe i društvenog istraživanja, pristup kroz prizmu kritičke teorije, na primjeru izložbi koje za temu imaju modernističko socijalističko nasljeđe i tranzicijsku deindustrijalizaciju (Toward a Concrete Utopia, MoMA, New York, 2019./2020., Dalmatinka Sinj, Motel Trogir, radovi Igora Grubića, Marijana Crtalića, Nadije Mustapić i Tonija Meštrovića, Lane Stojičević…) i napokon na aktualnu temu umjetnosti i izložbenih formata u doba pandemije. Dragana Modrić je na konferenciji održala izlaganje upravo na temu kritičkog promišljanja umjetničkih radova koji se bave industrijskom baštinom socijalizma, zbog izrazite povezanosti i ukotvljenosti u različite društvene i političke aspekte i jer se radi o baštini koja je još u procesu nastajanja, kako je definira Laurajane Smith.